Po Hasanbegoviću i Esih se, hvala bogu, ništa neće zvati

Po Hasanbegoviću i Esih se, hvala bogu, ništa neće zvati


Unatoč golemom trudu koji ulaže u samopromociju, Milan Bandić zapravo je tragično nesposoban političar.

Za ono što bi svaki prosječni gradonačelnik svakog prosječnog provincijskog grada - pored svih problema s poslovično neprohodnom hrvatskom birokracijom, prikupljanjem dokumentacije, usklađivanjem sa zakonskim propisima i otporom neistomišljenika - riješio za manje od mjesec dana, Bandiću je trebalo punih pet mandata.

Upravo toliko, punih pet mandata i šesti na početku trebalo je neimaru iz Pogane Vlake da riješi najveći komunalni problem Zagreba, da napokon preimenuje Trg maršala Tita u Trg Republike Hrvatske.

Poneki cinik sklon izvlačenju analogija mogao bi reći – ono što su Čehoku bale smeća u Brezju, to je Bandiću bio maršalov trg u centru glavnoga grada.

Nakon što je problem napokon sretno otklonjen, teško je, ustvari, reći što je iritantnije slušati, samog Bandića koji je u promjeni imena trga prepoznao vlastiti genij i iskonsku političku mudrost ili lamentacije ljevičara koji su zgroženi njegovim potezom, kao da je Bandić ikada predstavljao nekakvu konzistentnu moralnu političku vertikalu sklonu antifašističkom nasljeđu.

Radi mira u kući, odnosno Skupštini, spašavajući vlastitu poziciju, zagrebački je gradonačelnik oportuno zadrhtao pod pritiscima nevažnih političkih marginalaca, što je svakako čudno za čovjeka koji se, kako je u više navrata volio isticati, u životu plaši jedino svoje majke i dragoga Boga.

Ne treba, naravno, žaliti za Titovim imenom. Bez daljnjega, u ovakvoj Hrvatskoj u kojoj se na svakom koraku kese natpisi s ustaškim znakovljem, u kojoj premijer zbog polupismene kritike objavljene na društvenim mrežama šalje svog savjetnika 'u Canossu' biskupu Košiću, u kojoj su na inauguraciji predsjednice najveće zvijezde bili upravo osvjedočeni filofašisti, i u kojoj je, na kraju krajeva, ta ista predsjednica trebala biti glavna zvijezda na otkrivanju spomen-ploče ustaškom koljaču Juri Francetiću u Otočcu, u takvoj, eto, državi, zaista nema nikakvoga smisla da se bilo što zove Brozovim imenom.

Osim toga, da se kojim slučajem u poziciji Zlatka Hasanbegovića ili Brune Esih nalazi netko mudriji, taj bi se zasigurno svim silama, i rukama i nogama, borio da maršal što duže ostane prisutan u javnome diskursu, na ulicama i trgovima, itekako svjestan činjenice da maršalova eliminacija znači ujedno i eliminaciju njegovih vlastitih političkih ambicija.

Na čemu će, naime, Hasanbegović i Esih graditi svoj identitet sada kad Tita više ne bude? Po njima se, hvala bogu, ništa neće zvati.

Penava za RTL Danas o iseljavanju iz Grada heroja: 'Samo ćemo otvaranjem novih radnih mjesta zadržati ljude u Hrvatskoj'