Laž ponovljena hiljadu puta ima namjeru postati istinom

Laž ponovljena hiljadu puta ima namjeru postati istinom

Iz nekih teško dokučivih razloga, Ivan Čehok smatra da u meni čuči vrag. Šejtan, ni manje ni više. Dijabolični Mefistofelčić.

Zahvaljujem na komplimentu, ali moje ambicije zaista nikada nisu dobacivale tako daleko.

Najveća šejtanova prevara, stara je to prispodoba, jest u tome što je uvjerio ljude da ne postoji. Ivan Čehok uspio je uvjeriti ljude da je ono što zapravo jedino nije – roker, liberal i demokrat.

Naime, dok su frajeri iz generacije bili rokeri, on je bio – u razdjeljak te ljubim, Ivane - ministrant.

Dok se liberali i demokrati prema kritikama upućenima na njihov račun odnose dostojanstveno i ne osjećaju potrebu imati monopol na istinu, on se poput frajlice duri svaki puta kad njegova nije zadnja.

U tekstu naslovljenom 'Hrvatski branitelji su jedini pravi antifašisti nakon 1945.', uvaženi je gradonačelnik reagirao na dva moja teksta objavljena ranije na ovome portalu.

> REAGIRANJE Čehok: 'Hrvatski branitelji su jedini pravi antifašisti nakon 1945.'

Naivno sam, na prvu loptu, pomislio kako je riječ o hvalevrijednom nastojanju da se rasprava učini civiliziranom, da se odmakne od zadimljenih šankova i da se napokon iz opskurnih bespuća društvenih mreža i lažnih profila izmjesti u prostor takozvane građanske kulture, na stranice pristojnog lokalnog portala.

Pomislio sam, što ću, budala sam, da se frajlica Čehok nakljukao polemičke viagre i da će me išamarati argumentima nošen erekcijom moždanih vijuga, kad ono – argumentima ni traga ni glasa.

Čehok mlati po 'kolumnistu bez čitatelja', spomena nevrijednom piskaralu i 'crvenom' vragu. Samom Nečastivom, što je u tekstu implicirano, ako sam dobro izbrojao, sedamnaest puta.

Ostaje međutim nejasno kako to da je spomena vrijedni i bogomdani gradonačelnik jednom nevažnom kolumnistu bez čitatelja posvetio gotovo osam kartica teško prohodnog i stilski neprobavljivog teksta koji djeluje kao da ga je pisao Joyce na amfetaminima.

Ako tome pridodamo još barem dvadesetak kartica hvalospjeva što ih je napisao sam sebi u komentarima na društvenim mrežama, potpomognut, dakako, vojskom simpatizera koji mu danas vire iz dupeta pokušavajući se ogrepsti za sitne privatne interese, i koji će mu već sutra, čim kola krenu nizbrdo, okrenuti leđa, dolazimo do sasvim respektabilne brojke.

Dobrim piscima poput, primjerice, Camusa to je polovica romana.

Zahvaljujem još jednom, dame i gospodo, niste trebali.

Kako to, trudim se naći racionalno objašnjenje, da su pokraj cijelog kontingenta rektalnih alpinista kojima se okružio gradonačelniku zasmetala dva nevažna tekstića jednog nevažnog piskarala bez čitatelja?

> Nije problem što Čehok opravdava Thompsona, nego što ga ne treba opravdavati

> Čehok digao ruke i od bana Jelačića i od svastike, ostali mu tek 'naši dečki'

U dvije kolumne objavljene početkom mjeseca na ovome portalu ('Nije problem što Čehok opravdava Thompsona, nego što ga ne treba opravdavati' i 'Čehok digao ruke i od bana Jelačića i od svastike, ostali mu tek naši dečki') pisao sam o Čehokovim neozbiljnim, nedokazanim i ničim izazvanim tvrdnjama da je poklič 'ZDS' koristio ban Jelačić, pitajući se, kao što se vjerojatno pitao svatko normalan, da li Čehok tek tako, cijepljen od bilo kakve odgovornosti za izrečeno, lupeta nešto o čemu nema pojma ili hotimice obmanjuje javnost, ne nalazeći pritom odgovor na pitanje što je od toga gore.

Pisao sam o tome kako zloglasni pozdrav 'ZDS', pod kojim su deseci hiljada ljudi pobijeni samo zbog toga što su imali pogrešna krvna zrnca ili su mislili drugačije od propisanog, može imati samo jedan kontekst.

O tome kako su svi oni koji su ga izvikivali točno znali na što se pozivaju i s čime se žele identificirati.

A pozivali su se na poglavnika Pavelića i NDH. Što upravo ovih dana mudovitiji među njima, poput Ante Prkačina, vrlo jasno potvrđuju. Da je riječ o notornom ustaškom pozdravu ne taje, uostalom, ni ljubimci radikalne desnice Zlatko Hasanbegović i Ante Nazor.

To što se pojedinci uredno poštucanih brčića na konferenciji HOS-a, unatoč tome što ih demantiraju bezbrojne snimke i čitavi podrumi novinskih arhiva, sada nemušto izgovaraju da su pod poglavnikom mislili na Tuđmana samo dokazuje da je i u realnom svijetu moguća kafkijanska metamorfoza čovjeka u kukca.

Ili, drugim riječima, preobrazba tobože neustrašivog ratnika u mucavog ustaškog pizdeka.

Pisao sam o tome kako je tvrdnja da je 'ZDS' jednako Domovinski rat prijesna laž koja, nakon što bude ponovljena hiljadu puta, ima namjeru postati istinom.

O tome kako je pokušaj opravdavanja ustaškog pozdrava argumentacijom da su ga u motivacijsko-kohezivnom smislu koristili naši dečki na razini pučkoškolca, a ne na razini jednog profesora filozofije.

Što bi bilo, pitao sam se, da su se motivirali silovanjem maloljetnica.

Pisao sam, na koncu, i o tome kako se neki daleki, pristojan svijet odnosi prema svojim zloglasnim pozdravima iz prošlosti. O tome kako se budale diče onime čega se pametni srame.

Nisam se pritom bavio, što bi rekli filozofi, Čehokom kao takvim, njegovim poslom, njegovim problemima, kvalifikacijama ni optužnicama. Ništa od toga.

Nakon svega, naivno sam, kažem, pomislio da će me gradonačelnik racionalnim argumentima uvjeriti da sam u krivu.

Ali ne. Ma kakvi.

U nedostatku bilo kakvih suvislih argumenata on se sklanja u besmislenu skribomaniju, petparačku frazeologiju i opća mjesta, zaobilazeći u najširem mogućem luku bit problema.

Cijeli taj galimatijas sačinjen je od ad hominem napada nemušto maskiranih u akademski diskurs, jeftinog opanjkavanja, insinuacija i sumanutih, klimavih konstrukcija izgrađenih na temelju mojih pogrešno protumačenih rečenica.

Sve to, dakako, napravljeno je s jednim jedinim ciljem – diskvalifikacijom moje malenkosti na osobnoj razini.

Svakakvih je besmislica naš gradonačelnik nadrobio u svojoj logoreji - od Majke Terezije, koprofilije, Prljavog kazališta, Paje Patka, Zvizdana, do drniških gimnazijalaca - samo da bi dokazao javnosti kako u Detelju čuči crveni vrag koji mrzi sve što je hrvatsko i katoličko.

Zahvaljujem po treći puta, ali moje ambicije, rekoh, zaista nikada nisu dobacivale tako daleko.

Bit će da su godine provedene na klecalu učinile svoje, pa Čehok danas poput pravog crkvenog švarckinstlera nepogrešivo detektira crvenu neman i tamo gdje je nema.

Za razliku od polemičkih principa Titovog Krleže, na kojeg se, gle vraga, poziva već u prvoj rečenici, Čehok lukavo zaključuje kako je put prema konačnoj diskvalifikaciji potpisnika ovih redaka najbolje utabati lažima.

Pa već u samome startu laže da sam - ugledajući se, valjda, u svoje komunističke uzore - vapio za zabranom Thompsonovog koncerta u Varaždinu, unatoč tome što sam vrlo jasno napisao da 'koncert ne treba zabranjivati niti na bilo koji drugi način osujećivati'.

Aljkav i intelektualno lijen do te mjere da čak ne uspijeva pravilno citirati što sam napisao, Čehok u nastavku laže da sam Drniš nazvao pripizdinom, unatoč tome što ga ni jednom jedinom riječju nigdje, u čak dva teksta, spomenuo nisam.

Pa mi zatim, sad već uživljen u rolu krležijanskog obračuna sa mnom, predbacuje godinu rođenja, pa mi trijebi crvene uši, pa mi zabija brokvu u čelu i vješa crvenu petokraku preko lica, pa mi spočitava salonsko ljevičarenje, pa mi u maniri visokokvalificiranog desnog dentista u desni šarafi Titov krvavi gebis i kubanku i tako dalje i tome slično.

Osim dakle prijesnih laži i plitkih insinuacija, šeher-ćehaja je u svoj čušpajz ubacio i nekoliko prstohvata von oben dociranja.

Riječ je o naramku klasičnih čehokizama o ratu i denotativnom fašizmu.

Pa tako saznajemo kako je to goloruk jurišati na silu što su je naši djedovi i očevi bildali 45 godina, kada se za kožu lijepi smrtni znoj, saznajemo kako se osjeća čovjek pred ledenim dahom oružja i koje su pjesme dozvoljene u takvim prigodama. A dozvoljeno je, kako vidimo, gotovo sve. Kako onda ne bi bilo dozvoljeno vikati 'ZDS'.

Pritom ostaje nejasno je li naš profesor – dok su drugi, deset i više godina mlađi od njega, gluplji ili pametniji, s više ili manje škola, pišali po rovovima – vikao 'za dom spremni' kao asistent na 'crvenom' Filozofskom fakultetu ili se u obranu domovine, s osjećajem duga, kompleksom manje vrijednosti i pozdravom 'ZDS' na usnama, uključuje tek sada, dvadeset i sedam godina post festum.

Najljepše bajke o smrtnome znoju, stara je to priča, uvijek pričaju oni koji su se u smrtnoj opasnosti zadnji puta našli kad ih je onomad kiša uhvatila u gradskome parku bez kišobrana.

U međuvremenu, Čehok počinje pisati šagoljicom, isporučuje tucet Judinih poljubaca i točno određuje koordinate mjesta na kojima se neprijatelj nalazi.

Svaki puta kada ovoga potpisnika oslovi s 'profesore', to, dakako, nije izraz poštovanja prema supolemičaru, nego jasan putokaz dresiranim pretorijancima u kojem smjeru valja napasti. To je gotovo pa huškački poziv na 'akciju' koja može započeti na društvenim mrežama, a vrhunac će, ako Bog da, doživjeti na ulici.

Zar je moguće da u ovome gradu živi i radi profesor koji smatra da je ustaški pozdrav 'ZDS' neprihvatljiv u demokratskom društvu i koji o državi govori u kontekstu 'eksperimenta'? Apage satanas! Sklonite svoju djecu. Ili, još bolje, uklonite Detelja iz škole.

Zanimljivo je to kako upravo najljući protivnici 'crvene' diktature uvijek prvi i objeručke usvoje sve njene načine obračunavanja s neistomišljenicima.

Na koncu, kada je čušpajz krčkao već dobrih sat vremena, Čehok je – sad već uživljen u rolu građanskog Hasanbegovića, baš kao što je Budiša svojedobno glumio građanskog Đapića, to je izgleda prokletstvo kvaziliberala da s godinama postaju nacionalisti – posegnuo za malom tajnom velikog majstora kuhinje i u lonac sasuo jednu klasičnu, populističku zamjenu teza.

Stavljajući mi tako u usta tvrdnju da je Hrvatska slučajni eksperiment zahvaljujući hrvatskim braniteljima.

O, ne, gradonačelniče, previše je frajera u mojoj najužoj familiji i prijateljskome krugu što su bili primorani uzeti puške u ruke, bez da su pritom urlali 'za dom spremni', da bih im ja danas nesmotreno natovario takav teret na pleća.

Nije problem u tome što Čehok svojim konstrukcijama vrijeđa mene, nego u tome što pritom žonglira upravo njihovim mukama i njihovim stradanjima.

Hrvatska danas doista izgleda kao neuspjeli, ne slučajni kako on podvaljuje, već neuspjeli eksperiment. Aparat koji ne radi. Skupi frižider koji ne hladi. Desperatna prćija iz koje se bježi glavom bez obzira. Koja ne može provesti ni najjednostavniju reformu. U kojoj se na operaciju čeka po tri godine. U kojoj možeš krepati ako nemaš para. U kojoj ne možeš dobiti posao čistača ako nemaš političko zaleđe.

Tamni vilajet koji se ne može mjeriti s Bugarskom, a kamoli s jednom Njemačkom. Nedovršena država, što bi rekao Čehok.

I ne, za to nisu krivi branitelji. Ne, Ivane, za to su krive političke elite – dvadeset i sedam godina unatrag – kojima i sami pripadate.

Mnogi od vas, da parafraziram Vašeg prijatelja Vladu Gotovca, pokrili bi se ušima od srama samo kad bi imali traga čovjeka u sebi.

Svakome tko je imalo razuman jasno je kako čovjek čak ni u ratu ne može raditi sve što mu padne na pamet. Jasno mu je da pozdrav 'ZDS' nije jednako Domovinski rat. Jasno mu je da čak i u obrambenom ratu čovjek može biti zločinac i moralno strašilo. Jasno mu je da to što Ministarstvo uprave ovih dana ne zna što bi s tim pozdravom, čekajući instrukcije premijera Plenkovića, nije pokazatelj njegove svetosti, nego je pokazatelj slabosti jedne države koja se ne zna suočiti s najvećom sramotom u svojoj povijesti.

Time bih završio ovu jednosmjernu polemiku.

Marko Perković slobodno može doći u Varaždin. Nemam, ponavljam, apsolutno ništa protiv toga.

Specijalni gost iznenađenja, poput biskupa Košića nekidan na Šalati, ovoga puta mogao bi biti gradonačelnik Čehok.

Naravno, ako između posjeta Zrinjevcu i opanjkavanja nevažnih kolumnista za to uopće nađe vremena.

Bačić u Direktu: 'Miljenić je trebao korektno unaprijed obavijestiti članove i svjedoke da sutra ne dolaze na sjednicu Povjerenstva'