Kulturni prostor kao poligon za ispoljavanje najnižih nacionalističkih strasti

Kulturni prostor kao poligon za ispoljavanje najnižih nacionalističkih strasti

Kada su raspisivali homofobni referendum kojim će uskratiti prava osobama homoseksualne orijentacije, nisam rekao ništa, nisam bio homoseksualac. Kada su najavili inicijativu kojom će uskratiti prava pripadnicima srpske nacionalne manjine, nisam rekao ništa, nisam bio Srbin. Kada su najavili referendum kojim će uskratiti moja prava, više nije bilo nikoga tko bi se zauzeo za mene.

Tako bi otprilike, nema razloga sumnjati u to, jednoga dana pisao Martin Niemöller, samo da nije bio njemački pastor, nego prosječni hrvatski malograđanin uplašen pričama o najezdi raspamećenih pedera i Srba, i da je umjesto u nacističkoj Njemačkoj četrdesetih godina prošlog stoljeća živio potkraj 2017. godine u demokratskoj Hrvatskoj.

Nakon uspjeha s referendumom na kojem je velika većina Hrvata, cijelih 24 posto, što dakle nije ni četvrtina od ukupnog broja građana s pravom glasa, odlučila da je brak zajednica muškarca i žene, militantna udruga Željke Markić 'U ime obitelji', potpomognuta sekundiranjem iz naftalina izvađenog Ante Đapića, pokrenula je inicijativu da se manjinskim zastupnicima - prvenstveno se tu misli na Srbe, Mađari i Slovaci, primjerice, ispast će tek kolateralne žrtve - oduzme pravo izbora u Sabor na manjinskim listama.

Ono što je prije nekog vremena započelo napadom na zagrebačke 'Novosti', glasilo srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, sada doživljava vrhunac u antisrpskoj izbornoj inicijativi.

Neće nam valjda Srbi odlučivati o proračunu, sastavljati Vladu i krojiti nacionalnu politiku. Bolestan zub, kako je to lijepo objasnio Đapić, treba iščupati, a to je onaj dio izbornog sustava koji narušava opće biračko pravo. Svi građani Hrvatske moraju biti politički Hrvati.

Ili, u najkraćem, sve bi te Srbe jednostavno trebalo postrijeljati, da se poslužimo rječnikom zastupnika Željka Glasnovića, samo što, nažalost, još uvijek nemamo takvu državu. S naglaskom na 'još'.

'Inicijativa nije antisrpska, već antikorupcijska, a njen cilj je osigurati reformu hrvatskog izbornog sustava kojom će se podići opća razina poštenja u politici(...) Što se tiče manjina, one se u Hrvatskoj nalaze u položaju u kakvom se ne nalaze ni u jednoj zemlji u EU, a to znači da 9,6 posto građana koji pripadaju manjinama imaju osam zagarantiranih zastupnika koji onda mogu odlučivati o svim pitanjima', rastumačila je problematiku Željka Markić.

Zgodno je to, primijetili ste, vjerujem, i sami, kako se u Hrvatskoj tradicionalne vrijednosti štite tako što se udara po pravima homoseksualaca, a korupcijska se hobotnica dekapitira tako što se udara po pravima Srba. U tom grmu vjerojatno leži i zec današnje hrvatske progresivnosti i gospodarskog blagostanja.

Po kojoj to točno logici Hrvat koji živi i plaća porez na Novom Zelandu ili u Kanadi može odlučivati o tome tko će sjediti u hrvatskoj Vladi, a Srbin koji živi i plaća porez u Hrvatskoj to isto ne bi smio moći, to će pitanje, po svemu sudeći, zauvijek ostati misterij u rangu dječjih grčeva i ženskih orgazama.

Kako to da netko tko se busa u prsa iskrenim, demokratskim namjerama prvo udara po pravima manjina? Kako to da su najveći problem uvijek oni najslabiji?

Kako to, na kraju krajeva, pustimo malo mašti na volju, da nekome tko prodaje ispraznu sumaglicu tobožnjeg poštenja u politici, kad mu je već toliko stalo da se obračuna s korupcijom, nije prvo palo na pamet raspisati referendum o tome da se u Ustav unese stavka o zabrani javnog djelovanja HDZ-a ili Milana Bandića?

Odgovor na to pitanje mogao bi se kriti, ne tvrdim, samo nagađam, u činjenici da Srbi, za razliku od Bandića, Željku Markić ne časte štandovima na kojima se prikupljaju potpisi za referendum.

Paralelno s političkom inicijativom udruge 'U ime obitelji' antisrpska histerija provodi se i na kulturnom planu. Pa je tako jedna od stotinu dvadeset i šest hiljada registriranih braniteljskih udruga, predvođena nepravomoćno osuđenim bludnikom Mladenom Pavkovićem, upravo ovih dana uspjela 'isposlovati' odgodu održavanja međunarodne kulturne manifestacije 'Europska noć kazališta' koja se trebala održati 18. studenoga.

Razlog su, možda ćete ostati iznenađeni, srpski pisci.

'Dok će se mnogi prisjećati najtežih dana tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, obilaziti grobove, paliti svijeće i odavati počast nevino stradalim Hrvatima, u većini kazališnih i inih dvorana ljudi će se zabavljati uz neke od kazališnih predstava, među kojima će kao i svake godine biti i onih čiji su autori srbijanski pisci', poručili su iz Pavkovićeve udruge.

Nismo valjda zalud prije par mjeseci otjerali Frljića iz Hrvatske da bi sad netko ovdje organizirao nekakve 'Noći pozorišta'.

Nije valjda Vukovar već dvadeset i pet puta pao zato da bi se netko ovdje sada zabavljao gledajući drame Branislava Nušića ili Biljane Srbljanović.

Zgodno je to, primijetili ste, vjerujem, i sami, kako u Hrvatskoj najveći utjecaj na kulturna zbivanja imaju upravo oni koji tu istu kulturu najslabije razumiju i oni koji s njome imaju najmanje veze.

Otkud uopće nacionalistima zanimanje za kulturu? Odgovor na to pitanje prošle je godine u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji ponudio maloprije spomenuti Glasnović: 'Nama je izbrisana kolektivna memorija, a ostala nam je prazna ploča po kojoj pišu agitpropovci u medijima, u politici. Zato moramo uzeti kulturni prostor, ne samo pravni sustav. Što ako mi dobijemo funkcionalnu državu, a nismo uzeli kulturni prostor? Onda nemamo državu. Nama su uzeli kulturni prostor ovi koji vladaju ovdje od '45. i njihova djeca.'

Kulturni prostor potvrđuje se dakle kao legitimni poligon za ispoljavanje najnižih nacionalističkih strasti.

Pritom nije potrebno posebno naglašavati, kultura u kojoj se uloga korifeja velikodušno povjerava ljudima poput Glasnovića i Pavkovića ne zaslužuje drugo nego da joj se s punim pravom okači prefiks 'ne'.

Na simboličkoj razini govoreći, proteklih desetak dana u javnosti obilježila je smrt dvojice Židova.

Slavko Goldstein bio je partizan, publicist i pionir višestranačja u jednopartijskom sistemu. Čovjek koji je Hrvatima izdavao knjige i osnivao stranke, pogrešno misleći da Hrvate zanimaju ozbiljna literatura i demokracija.

Bilo bi utješno vjerovati da je Goldstein najgore stvari u životu prošao do sredine četrdesetih godina prošloga stoljeća. Poruke poput one župnika Milija Plenkovića s Hvara, u kojoj nedvosmisleno stoji da ga je obradovala Goldsteinova smrt, jasno pokazuju da to ipak nije bilo tako.

Mladen Schwartz bio je filozof, publicist i filofašist. Čovjek koji se divio Hitleru, koji je u demokraciji vidio malo toga dobrog i koji je zagovarao nacionalističku diktaturu.

'Kada bi znanstveni etos u Ivi Goldsteinu nadjačao sklonost moralističkom cmizdrenju i zanovijetanju, on bi uvidio da nema odveć razloga osobitom zgražanju nad činjenicom Jasenovca', znao je kazati Schwartz.

Ili: 'Svaki dan dolazi neka komisija za ljudska prava. Da ne bi kojem Srbinu falila dlaka s glave. Pa što njih briga ako ćemo mi ubijati Srbe, to je naš neprijatelj.'

Goldstein i Schwartz imali su dvije oprečne vizije suvremene Hrvatske. Jedna, ona Goldsteinova, bila je otvorena, demokratska, ona koja će njegovati različitosti. Druga, ona Schwartzova, bila je nacionalistička, zatvorena i isključiva.

Kojoj smo od te dvije Hrvatske danas bliži nije teško uvidjeti.

 

Reporter RTL-a prati ispitivanja uhićenih: ima li među njima pokajnika, je li netko spreman na nagodbu?