Ako su ciljevi fašistički, ne mogu sredstva biti viteška i časna. I obratno

Ako su ciljevi fašistički, ne mogu sredstva biti viteška i časna. I obratno

Kada bi opća mjesta najvećih hrvatskih kolektivnih patnji i stradavanja, baš kao i najvećih kolektivnih laži, zabluda i poricanja, u zadnjih četvrt stoljeća, na dugačkom putu od Trpinjske ceste i Ovčare, preko hercegovačkog kamenjara, do haških sudnica, simbolički trebala stati u samo jedan mjesec, stala bi, nesumnjivo, u mjesec koji je upravo minuo, u studeni.

Ima, najzad, i neke perverzne simbolike u tome što je peteročlano Žalbeno vijeće haškog tribunala, na čelu s malteškim sucem Carmelom Agiusom, potvrdilo tezu tužiteljstva da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH upravo na dvadeset i šestu godišnjicu osnivanja nečeg što se najprije zvalo Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna, a kasnije je preimenovano u Hrvatska Republika Herceg-Bosna.

Vijeće je utvrdilo da je politički cilj Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka bio formirati hrvatski entitet u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. i podijeliti BiH između Hrvatske i Srbije, da je radi ostvarenja tog cilja formiran udruženi zločinački pothvat čiji su članovi bili ljudi iz političkog i vojnog vrha Hrvatske i Herceg-Bosne (osuđena šestorka predvođena Prlićem i Praljkom), da je njihov zločinački cilj bilo uspostavljanje hrvatske dominacije putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva, da je taj cilj proveden upotrebom političkog i vojnog aparata Herceg-Bosne, uz direktnu intervenciju HV-a, da je zbog toga, kao i zbog postojanja opće kontrole nad Hrvatskim vijećem obrane i vlastima Herceg-Bosne, hrvatsko-bošnjački sukob imao međunarodni karakter, tj. da je Hrvatska bila agresor u BiH.

Bilo bi itekako utješno kada bismo mogli reći da je ovom presudom, kao i onom Ratku Mladiću nekoliko dana prije toga, napokon i simbolički završen rat započet početkom devedesetih godina, no nakon prvih reakcija predstavnika državnog vrha, kako ovdje u Hrvatskoj, tako i u BiH i Srbiji, čini se da mir na ovim prostorima ima šanse otprilike iste kakve su imali muslimani u Dretelju i Gabeli.

Za sva ova devastirana društva bilo bi zaista ljekovito, barem sada, dvadesetak godina post festum, pogledati istini u lice, okajati vlastite grijehe iz prošlosti i okrenuti se budućnosti, ali takav je scenarij ovdje, po svemu sudeći, miljama daleko od izglednog.

Netko će u ovoj presudi prepoznati iživljavanje nepravednog svijeta nad ovom napaćenom nacijom, netko pak bljesak kozmičke pravde, netko će u generalu Praljku vidjeti junaka i mučenika, a netko tek priprostog i teatralnog zločinca i mitomana.

Jedno je međutim ipak sigurno, stravični zločini počinjeni su u naše ime. Na djelu smo mogli vidjeti stravičan poraz ljudskosti. Nešto čega se razborit i plemenit čovjek srami i plaši.

Nema sumnje, svi oni koji su bili, ili su to još danas, ponosni na Herceg-Bosnu, ponosni su i na zločine koji su udareni u njene temelje.

Valja nam stoga uvijek imati na umu Pančićevu misao – ako su ciljevi fašistički, ne mogu sredstva biti viteška i časna. I obratno.

Uloga Hrvatske u ratu u BiH bila je sumanuta i kontraproduktivna s političkog i najblaže rečeno sramotna i degutantna s etičkog aspekta. Sve to znamo već dvadeset i kusur godina. Čemu onda čuđenje?

O zločinima o kojima je u optužnici bila riječ sve se zna doslovce od dana kada su se dogodili i ne postoji apsolutno nitko tko bi danas mogao kazati da za njih nije mogao znati, samo ako je to htio. Trebao je samo prošetati do obližnje trafike i kupiti ondašnje novine. Otvorilo bi mu se sve o tamošnjim logorima, masakrima i etničkom čišćenju.

Sve ovo vrijeme, Hrvatska se nepojamnom ustrajnošću od istine branila zatvaranjem očiju i ad hoc sklepanim saborskim deklaracijama.

Sve ovo vrijeme bavila se djelotvornom, sveobuhvatnom, dugogodišnjom javnom kampanjom širenja prosvijećenog hrvatskog pogleda na prirodu rata u BiH, kako bi to lijepo kazao nekadašnji ministar vanjskih poslova koji prosvjetitelje prepoznaje čak i u osuđenim dilerima kokaina.

Posvemašnji deficit elementarnog voljnog momenta manifestiranog u nemogućnosti da se sramotna i ružna poglavlja iz vlastite recentne prošlosti sagledaju realno i bez fige u džepu, sve s ciljem da se u prijesnoj laži drži čitav jedan narod, jedan je od razloga, napokon, što Hrvatska danas izgleda upravo tako kako izgleda.

A izgleda poput ocvale dame, iz one stare prispodobe, koja dolazi liječniku, odrekla se, kaže, cigareta, seksa i pića, i pita bi li mogla doživjeti devedesetu. Bi, odgovara čovjek, ali čemu?!

Mogla bi, što ne, ova lijepa zemlja biti pristojna i uređena.

Mjesto gdje će proračun za obrazovanje biti veći od proračuna za kupnju švedskih Gripena.

Gdje ministrica obrazovanja relevantne sugovornike neće pronalaziti među pripadnicima Generalskog zbora, koji ovih dana nariču nad sudbinom pravomoćno osuđenog i samootrovanog ratnog zločinca, nego među najizvrsnijim primjercima sekularne znanstvene zajednice.

Mogla bi imati predstavnike državnog vrha koji joj neće svakim svojim odlaskom van granica nanositi nepopravljivu štetu, medije koji će se voditi činjenicama i istinom umjesto da balave nad hudom sudbinom nacionalnog bića.

Mogla bi biti zemlja u kojoj ministar obrane neće isticati kako je nakon svih ovih pustih godina vratio vojsku u Vukovar. Dakle u grad kojemu je vojske, pušaka i topova dosta za deset života.

Mjesto gdje ministar zdravstva neće bulazniti kako nema novca za liječenje siromašnih.

Mogla bi imati svoje tvornice, banke i rafinerije.

Mogla bi, štono se reče, živjeti od vlastite pameti.

Mogla bi što god, razumijete, ali čemu, pobogu?!

RTL u Petrinji u prostorijima tvrtke čiji radnici su se otrovali pečenim mesom i restanim krumpirom