Bista Ive Lole Ribara smeta tek onima koji tuguju za propalim ustaškim režimom

Bista Ive Lole Ribara smeta tek onima koji tuguju za propalim ustaškim režimom

Ako posvemašnju destrukciju te ideološki i financijski obračun s neistomišljenicima – čega smo nerijetko svjedoci kada se čovjek ili određena skupina ljudi organiziranih u stanovitoj partiji nađe u poziciji vlasti – odbacimo kao suvisao i razrađen politički program, vrlo lako doći ćemo do zaključka koji sugerira da kompletan politički program, ideje i vizije stranke Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović-Neovisni za Hrvatsku stanu u svega dvije riječi – ne postoje.

Uslijed jasno vidljive političke potkapacitiranosti, i u potpunom raskoraku sa svojim habitusom i uvjerenjima, Esih i Hasanbegović morali su stoga pribjeći jedinoj mogućoj taktici, gerilskom, partizanskom političkom ratovanju s jednim jedinim ciljem, a to je subverzija preostalih toponima antifašističke provenijencije koji se ne uklapaju u njihov politički imaginarij.

Ako zanemarimo povremene eskapade, poput one gospođe Esih, koje je prije nekog vremena rogoborila protiv subvencioniranog školovanja romske djece – nakon čega su mnogi ispravno zaključili kako bi poneko romsko dijete potpomognuto dotacijom iz gradskog proračuna vjerojatno uspjelo u onome u čemu ona nije, dakle doktorirati u roku od petnaest godina – malo ste toga u ovih nekoliko mjeseci što su za nama o djelovanju prononsiranih korifeja ove po svemu beznačajne strančice mogli pročitati u ovdašnjim medijima.

Još otkako je Milan Bandić, spašavajući debelo meso u udobnoj i lukrativnoj gradonačelničkoj fotelji, pristao da se s najljepšeg zagrebačkog trga, kako se to običava kazati u javnom diskursu, makne Brozovo ime, kao da su se nekako iscrpili svi politički kapaciteti udarnog diverzantskog para Esih-Hasanbegović. Tako se, eto, činilo sve do prošlog tjedna.

Društveno-političku štetu nastalu spektakularnim uklanjanjem Titove ploče, o čemu su pisali i renomirani inozemni mediji, Bandić je međutim odlučio sanirati lukavim manevrom, isplaniranim u vidu supstitucije 'komunističkog princa' za 'komunističkog kralja', pa je na križanju Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice ekspeditivno dao instalirati bistu narodnog heroja Ive Lole Ribara, što je uvijek budnim ilegalcima u zagrebačkoj Skupštini poslužilo kao povod za novu akciju.

Zlatko Hasanbegović Bandićev je čin nazvao 'uzurpatorskim, nasilničkim i samovoljnim potezim'. Posljedično, Klub gradskih zastupnika 'Nezavisni za Hrvatsku' kao točku dnevnog reda naredne sjednice Skupštine, koja će se održati potkraj mjeseca, predložio je uklanjanje biste posvećene antifašističkom junaku.

Logično pitanje koje se nameće samo po sebi jest zbog čega bi uopće nekome u Hrvatskoj danas mogao smetati Hrvat Ivo Lola Ribar (neka ostane ovdje još od vremena socijalizma uvriježeni oblik Lola premda bi ispravnije bilo pisati Lolo, budući da mu je, po svemu sudeći, upravo takav nadimak nadjenula majka još kao dječarcu).

Ako je Josip Broz bio despot i krvolok, zapovjedno odgovoran za stradavanje 'cvieta hrvatske mladosti' u razdoblju od '45. do '80., Ribar je takvog bremena lišen.

Ivo Lola Ribar bio je intelektualac iz ugledne familije, diplomirani pravnik i nesvršeni filozof, pobjednik međunarodnih studentskih natjecanja u retorici, sekretar CK SKOJ-a te najmlađi član Politbiroa CK KPJ i Titova Vrhovnog štaba. Nacisti su mu ubili majku i zaručnicu, a četnici mlađeg brata.

Bio je partizan koji je krenuo u borbu protiv nepojmljivog zla vođenog idejom da se života liše svi oni pogrešna imena, podrijetla ili drugačije boje kože. Poginuo je potkraj studenog '43. na Glamočkom polju pa samim time nije mogao imati ikakve veze s događanjima od svibnja '45. nadalje.

Ostaje nejasno zašto bi onda nekome - nekome tko dakle ne gaji simpatije prema poraženoj ustaškoj vojsci i nema želju za rehabilitacijom ustaškog režima - danas smetala njegova bista.

Zahtjev za njenim uklanjanjem s javnog mjesta stoga predstavlja samo potvrdu onoga što se od početka vrlo dobro zna lamentirajući o poratnim žrtvama radikalna desnica na čelu s Esih i Hasanbegovićem zapravo ne radi ništa drugo nego tuguje za propalim ustaškim režimom i svim silama se trudi da perverznom falsifikacijom prošlosti pojmove fašizma i antifašizma stavi u ravnovjesje.

Bilo bi potpuno naivno vjerovati da se iza zahtjeva za revizijom lijevog totalitarizma ne krije očajnička želja za rehabilitacijom onog desnog.

Činjenica da je Ivo Lola Ribar ubijen godinu i pol prije završetka rata i da sa zločinima nije imao nikakve veze ne znači, naravno, da nije bilo onih koji su kao visoko pozicionirani u komunističkoj hijerarhiji potkraj rata o tim istim zločinima mogli imati kudikamo više saznanja. Neki još uvijek imaju ulice u centru Zagreba.

Jedan od njih, primjerice, zvao se Andrija Hebrang.

U Potrazi pogledajte kako se Denis Barta, 19-godišnji mladić iz Sarajeva, koji je slijep te ima epilepsiju i autizam, liječi glazbom