Eksperiment ‘Trideset dana bez zadaće’, za ili protiv?

Da, da, dobro je naslov napisan. Nije mi se potkrao zatipak (za one koji ne znaju hrvatski: zatipak je nova hrvatska riječ za tipfeler, da vas utješim, čak ni Word ne podcrtava crveno riječ tipfeler, ali zatipak podcrtava jer ne prepoznaje tu riječ).

Smrt zadaćama, sloboda učenicima!

O čemu se radi? Dakle, jedan inače sjajni mladi gospodin koji je pokrenuo jednu iznimno korisnu udrugu i koji održava odlična i korisna predavanja (nismo epepe služba pa nećemo o imenima, dovoljno će biti inicijali M.F.) došao je na ideju da pokrene u Hrvatskoj učitelje u eksperiment pod nazivom Trideset dana bez domaće zadaće.

Ima čovjek vremena i volje pa, ono, potiče prosvjetare da izađu iz naučenih metodičkih okvira (inače, gospodin M.F. nije prosvjetarske struke, diplomirao je na American College of Management and Technology).

Facebook revolucija

Kako ništa ne može proći bez Facebooka i tamo aktivnih i važnih grupa, naravno da je osnovana i grupa istog naziva. U opisu grupe između ostalog stoji: ‘Izazov učiteljima! Pozivamo učitelje da 30 dana prestanu davati domaće zadaće i da iz prve ruke vide kakvi će biti rezultati na raznim aspektima u samoj nastavi, odnosu s učenicima, njihovoj pažnji, posvećenosti i odnosu prema školskom radu. U tih 30 dana bez zadaća ništa se strašno neće dogoditi, a opet rezultati mogu biti značajni za daljnji rad!’

U grupi gospodin potiče učitelje da mu se učitelji voljni sudjelovati u eksperimentu jave na mobitel i e–mail kako bi se ideja i eksperiment proširio i razglasio po svim medijima, i to čim prije, ‘treba djelovati brzo’… i sl. (Hm, nema li u toj igri diseminacije više naznaka samopromocije, a manje brige za učenike? – slobodno razmišljanje autorice ovih redaka, bez zamjerke: tko se jednom opeče i na hladno puše.)

Naglašavamo, mladi gospodin M. F. nije prosvjetni radnik, ne radi u školi, a vjerojatno mu nitko nije ni rekao da u imenicima postoji rubrika za ocjenjivanje ‘domaća zadaća’ Prema Pravilniku o ocjenjivanju treba biti ocjena u svakoj rubrici. Ukinemo li zadaću, kako ćemo dati ocjenu iz te komponente?

No to je samo stvar tehničke prirode. M.F. navodi također kako su učitelji ti koji mijenjaju obrazovni sistem i sustav. Da, ali! (Uvijek taj ali!) I iznad učitelja ima netko višeg ranga koji o svemu odlučuje!

Zašto?

U opisu grupe navodi se dalje: ‘Zašto? (ukinuti zadaće – op. a.) Istraživanja su pokazala da ne postoji statistički značajna povezanost akademskog uspjeha s količinom domaće zadaće kod djece osnovnoškolske dobi (Cooper, 2006; Murillo, Martinez-Garrido, 2014). Ako opteretimo mozak on prestaje učiti. Ako rasteretimo mozak i omogućimo mu da bude zaigraniji, on počinje bolje usvajati nova znanja. Iako logika nalaže da brže učimo kada smo pod većim opterećenjem i više vremena provodimo za knjigom, praksa pokazuje suprotno (Murillo, Martinez – Garrido, 2014). U učenju bitan utjecaj ima igra i što smo rasterećeniji i zaigraniji brže i bolje usvajamo nove pojmove i informacije.’

Vjerujem da učitelji nisu postali učitelji samo s ciljem i namjerom da djeci zagorčavaju život zadaćama. Također vjerujem da ni jedan učitelj ne zadaje zadaću samo zato što nema drugog posla i zato da bi dijete kod kuće gunđalo i mrzilo ga. Svaka zadaća ima svoje razloge i svoj krajnji cilj.

Svi bismo se mi učitelji radije igrali sa svojim učenicima nego si čupali kosu zato što oni nešto ne usvajaju na staromodne vjekovne načine koji su nam više–manje metodički uvjetovani. I krene li neki učitelj u eksperiment učenja kroz igru, o kojem je napisano stotine knjiga, članaka i stručnih elaborata, naći će se netko ‘od gore’, neki ‘nadređeni’ koji će takvog inovativnog učitelja vrlo grubo i jasno ‘spustiti na zemlju’ i reći ‘ne može to tako, kolega!’

I neće biti u tom trenu gospodina M. F. da stane i kaže: ‘Hej! Ali studije pokazuju da djeca tako bolje uče!’ Je li se gospodin M. F. konzultirao s onima koji su nadređeni učiteljima: MZOS i AZOO? Što kažu ‘oni iznad’? Smiju li se učitelji tako igrati eksperimenata s učenicima na poticaj neke udruge ili osobe?

Akcija i reakcija

Ima učitelja koji su oduševljeno prihvatili tu ideju. Ima skeptičnih. Ali ima, naravno, i protivnika. U svakom slučaju, najviše se javljaju i podržavaju ideju oni koji najmanje o procesu učenja znaju ili pak misle da mogu svojevoljno mijenjati svijet.

Naravno da je pojedinim i prezaposlenim roditeljima u interesu da djeca nemaju zadaće i da s njima kod kuće ne moraju ništa raditi.

Učitelji pak koji podržavaju ovaj eksperiment argumentiraju isti i gorljivo ga brane time da su im se učenici na satu ‘probudili’, da su ‘aktivniji’ i ‘zainteresiraniji’.

Usprkos bombastičnim naslovima po novinama ‘Učitelji MASOVNO prihvaćaju Facebook inicijativu’, realnost je ipak malo drugačija. Od masovnosti, došlo se do ‘M’ samo.

No kod nas se sve voli jako napuhavati pa zašto se ne bi i tamo neki eksperiment, ili, na hrvatskom jeziku pokus, nad djecom napuhavao.

U nekoj idealnoj školi, u nekim idealnim uvjetima, u nekoj idealno uređenoj državi, djeca bi bila u školi od (recimo) 9 do 16, odradili bi u to vrijeme i redovne satove i slobodne aktivnosti i napisali domaće zadaće, ostavili knjige u školama i sretni i bezbrižni odlepršali kući roditeljima.

Ali mi niti živimo u idealnoj državi niti imamo po školama idealne uvjete. Lako je pričati o iskustvima iz drugih zemalja gdje se školski sustav bitno razlikuje od našeg.

Gospodin M.F. ističe da se eksperiment provodi u Španjolskoj. Pa tamo učenici uđu u školu u 9 ujutro i iz nje izađu u 14 sati. Sve što treba naprave u školi. Nemaju potrebe imati zadaću.

Protivnici ovog eksperimenta iznose realne i argumentirane stavove. Prvenstveno, domaća zadaća služi za stvaranje radnih navika. Nadalje, zadaća je pokazatelj roditeljima što i kako dijete uči. Zadaća je instrument koji služi da se učenika na neki način ‘prisili’ utvrđivati i ponavljati obrađeno gradivo. Ne dobiju li djeca zadaću i nemaju li kod kuće baš nikakvu kontrolu ni nadzor, teško će se samostalno uhvatiti bilo kakvog oblika učenja.

Kako bilo da bilo, na Facebooku se vodi pravi mali rat za i protiv ideje. Ne biraju se sredstva napada, čak se ni rječnik ne bira. Reklo bi se: Kruha i igara!

Što napisati na kraju, a da ne budem kamenovana?

Ideja da učenici nemaju zadaće kao učiteljici mi se sviđa – manje posla za mene! Ne moram osmišljavati zadaću, ne moram pregledavati zadaću, ne moram ocjenjivati zadaću. Ali, želim li da moji učenici, a znam kakav mi je sastav razreda, nauče – žao mi je, ali zadaće će biti.

Završavam tekst citatom s Facebooka (neću navesti ime osobe koja je to napisala, ali potpisujem svaku njezinu riječ): ‘Od učenika smo počeli raditi ono što većina današnjih roditelja radi od svoje djece: osobe sa što manje odgovornosti i vlastitog rada.’

Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail info@varazdinski.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari
Najnovije