Ja sam ta koja je 111.038 puta glasovala u VTV-ovoj anketi. Ispričavam se

Ja sam ta koja je 111.038 puta glasovala u VTV-ovoj anketi. Ispričavam se

- Točno je da u mojem romanu ima autobiografskih elemenata. Ali kaže se da pisac krade tuđe priče dok istovremeno priča svoje. Tako i ja, pričam o tuđim životima dok istovremeno rujem po svojem...

Nikola Leskovar sjedio je preko puta mene za stolom na užarenom varaždinskom Korzu i pričao mi o književnoj nagradi koju je osvojio. Zove se Prozak.

Naziv nagrade pristajao mu je k'o budali šamar. Nikola je utjelovljenje Prozaca. On je hodajuća reklama za Prozac. On je primjer kako depresivan čovjek izgleda kad ne pije Prozac.

- Probao sam svašta u životu, ali Prozac nisam - odgovorio mi je kad sam mu to rekla - Osim toga, nisam depresivan. Ja sam melankolik. I to u tolikoj mjeri da mi je otac jednom rekao da sam autističan - nastavio je.

Rekao je to, kako drugačije i bi, smrtno ozbiljnim tonom. Kao da priča o dvadeset deka parizera i pola francuza koje mora kupiti prije nego krene kući.

- Da, moguće. Ja bih rekla da si ti kao crkva sv. Marije Snježne u Belcu. Da nema tornja, izvana je ne bi sa sigurnošću razlikovao od željezničkog terminala za teretni promet. A unutra te čeka barokna eksplozija s Rangerovih freski - rekla sam mu, posebno ponosna na usporedbu koje sam se sjetila. Nadala sam se da će ovo shvatiti kao kompliment.

Nije reagirao.

U tome trenu zazvonio mi je mobitel. Urednik zove. Ne zove često, ali uvijek zove kad ja radim. A ne radim često.

- Trebam te - rekao je bez pozdrava. Nije to bio ni ustreptali poziv na seks, a još manje čeznutljiv izraz njegovih vječno nezadovoljenih emocionalnih potreba. Sigurno me treba kako bih za njega obavila neki sumnjiv posao.

- Gle, VTV je pokrenul neku anketu za gradonačelnike i župane. Odaziv je nikakav. Glasalo je dosad samo deset ljudi. I to osam za Kišića, dva za Habijana. To nemre tak projti, ljudi budu mislili da je namešteno. Čul sam se s Mališem, pita dal možemo kak pomoći. Rekel sam da bumo probali - uznemireno mi je pričao na mobitel.

- Kakve ja veze imam s tim?

- Ti pratiš kulturu i zato si idealna za takve stvari, ne buš sumnjiva. Trebaš samo s interneta skinuti program za automatsko glasanje i onda to digneš, klikneš triput s mišem i to je to. Sve bum ti poslal na mail, to obaviš navečer, ja se ne stignem tome posvetiti, moram kadifice posadit na vrtu.

- Ali ja sam na intervjuu, imam super priču, Nikola Leskovar je dobio književnu nagradu za svoj roman, a nagrada je objava knjige - rekla sam mu.

- Ma super, sve je to divno i krasno, ali to nikoga ne zanima. Ko bu to čital? Živimo od učitavanja bannera, si zaboravila? Ljude zanimaju krv, seks, intrige... I anketa VTV-a. Ona objedinjuje sve to - odbrusio mi je.

- Ali naš slogan je 'Lokalno. Bitno. Sa stavom.' Ja tu vidim samo lokalno - usprotivila sam se, iako sam jasno slutila kamo to vodi.

- Ajde ne drobi - nisam dugo čekala na potvrdu svojih slutnji.

U pozadini sam čula glasove ostalih iz redakcije.

- E, Rahela, još mi samo reci da Nikola piše i poeziju! - doviknula je Anja.

- Pa, zapravo, piše.

- Čovječe, da meni dečko napiše pjesmu, to bi mu bilo zadnje. Muškarac koji piše poeziju nije muškarac i točka - bahatila se kolegica kose boje nekorodiranog bakra.

- Pa i Detelj piše poeziju - sjetila sam se muževnog kolege kolumnista koji mrzi sve hrvatsko i vatikansko.

- No, baš si pravi primjer našla! - otpuhnula je Anja prezirno.

- Dajte, koga briga... Ionak bumo na kraju svi umrli - dobacio je Zvonko glasom robota Marvina iz 'Vodiča kroz galaksiju za autostopere'.

- Molim vas, nemojte se svađati. Trebamo si biti dobri i pomagati si - uključila se i Monika svojim nježnim glasićem.

Poklopila sam slušalicu. Bojala sam se da Mo ne zaplače. To bi mi bilo previše za jedno prijepodne.

- Nikola, kako ti se zove roman?

- Tijelo od soli.

***

Doteglila sam se nakon par sati u svoj mali podstanarski stan u Đureku, dok mi je u glavi, nisam znala zašto, odzvanjao naslov Nikolinog romana.

Na kompu me već čekao urednikov mail s uputama kako skinuti, instalirati i pokrenuti taj program za pumpanje anketnih glasova.

Bilo mi je odbojno i potpuno nezanimljivo baviti se time. Razmišljala sam o Nikolinom romanu, o liku Nenada Namjesnika, dječaka iz Tuzle kojeg rat dovodi u Varaždin, a studij u Rijeku. Nenad je, to je tako očigledno, skrojen po Nikolinim životnim koordinatama.

- Riječ je o svojevrsnom 'bildungsromanu' u kojem dječak kako odrasta kao da neprestano traži način da umre... Prezire s jedne strane korporativno-klijentelističko, a s druge strane malograđansko, maloseljačko društvo koje se gradi nakon rata, svijet u kojem nema mjesta za ljude poput njega - slušala sam ton s diktafona dok sam se presvlačila.

Te rečenice udarile su me ravno u pleksus, i duboko. Cijelo tijelo mi je rezoniralo s izrečenim. Nikola, Nenad... To sam ja. Faktografija je nebitna, suština je ista.

Uspjela sam pokrenuti program na koji me uputio urednik, pokrenula sam ga i krenula s 'bildanjem' rezultata glasovanja. Najprije za Kišića. Dok je program radio svoje, ja sam otišla istuširati se.

Topli tuš, ugoda na koži, osjećaj prepoznavanja koji su izazvale one rečenice... Sve to probudilo mi je snažnu želju.

Kroz glavu su mi prolazila sva lica iz VTV-ove ankete. Krv, seks, intrige... Tako nekako je rekao.

Ali to nije bilo to. Od Kišića sam odustala zbog podbratka, od Habijana zbog prejakih bicepsa, od Avara jer mu je glas k'o šmirgl papir, za Careva ni ne znam kako izgleda... Natalije sam se već bila zasitila nakon svih proteklih tjedana koje je provela u mojim maštarijama. Mirjana Kolarek Karakaš? Prefina gospođa za moju bitničku dušu. Jesam li koga zaboravila? O, da, Ilčić. Ja bih, ali on ne bi.

Trebalo mi je nešto jače. Neki intelektualni eros. Poput Čehokovog. Šteta što lik toča noge u Kukljici, na Mediteranu kakav je nekad bio, umjesto da se kandidira za tog gradonačelnika i učini Varaždin onakvim kakav je nekad bio.

I vrati Varaždincima ono što im je najbitnije, miris maćuhica.

Već pomalo frustrirana od toga da mašta nikako da mi proradi, opet sam se sjetila Nikolinih rečenica.

- Pričam o tuđim životima dok istovremeno rujem po svojem...

- Kako ti se zove roman?

- Tijelo od soli.

Oh, da! Morske soli. Mediteranske... Svršila sam brzo. Pa još jednom. I još jednom.

***

Nakon tuširanja otišla sam u kuhinju, složila nešto za pojesti, zgrabila s police 'Utjehe filozofije' Alaina de Bottona i legla na krevet. Nadala sam se da ću pronaći barem jedan redak koji bi popunio tu prazninu koju vječno nosim sa sobom...

***

Probudila me zvonjava mobitela. Pogledala sam na sat. Sedam je ujutro, spavala sam više od 16 sati! Panika mi je prostrujala tijelom.

- Rahela, hvala ti, nabildala si na 140.000 glasova! - sasvim neočekivano oduševljen je bio urednik s druge strane. I zvučao je kao da uopće nije ironičan.

Ustala sam, prišla računalu i pogledala anketu. Želudac mi se stisnuo na veličinu lješnjaka kad sam vidjela brojke na ekranu.

- Ali, ali... - mucala sam - Ali Kišić ima 111.046 glasova! Sori, Štimec, zaspala sam - pokušala sam se opravdati.

- Ma nema veze, bitno da je veliki odaziv, to je to kaj smo trebali - uvjeravao me urednik - Idem sad to objaviti.

- Ne! Pa ne možeš to objaviti. Ljudi će nam se smijati! - primila me panika.

- Je? Koga briga. Osim toga, kaj je to točno smiješno u tome da Kišić pobijedi na izborima?

Grmoja iznio nove informacije protiv Marića