(NE)KULTURNA POSVUDUŠA
Tamaneći ćevape s Kolindom u Verglecu
– Čekam Vas već pola sata u Verglecu – odgovorila sam Kolindi kad me nazvala u četvrtak s Trga slobode.
Jedva sam ju razumjela kad se ispričala na kašnjenju. U pozadini sam čula kako razgovaraju gradonačelnik Goran Habuš i hadezeovac Anđelko Stričak.
– Trebali bismo otvoriti vinomat! – razdragano će gradonačelnik pokušavajući na predsjednicu ostaviti dojam političara prepunog ideja – što kažeš, Anđele?
– Nemoj me tako zvati – uvrijeđeno će.
– Genijalan si, Habi, ja ću ga svečano otvoriti! – ubacio se župan Štromar.
Anđelko se uhvatio za čelo.
– Nemoj se bedirati – tješio ga je Štromar – i ti ćeš jednog dana možda biti župan pa ćeš moći otvarati svakakve uređaje čija imena završavaju nastavkom „mat“. Baš poput mene – podigao je ruku napinjući mišiće.
– Moja je najveća želja otvoriti zrakomlat u Trnovcu – odlutao je Anđelko u mislima – stroj čistog, neokaljanog hrvatskog imena, u zračnoj luci koja će nositi ime Frano Tuđman II, a ne – aerodrom – kakvo je to uopće ime – aerodrom?
Špancireri su vriskali i tražili da predsjednica pozira s njima za selfije.
– Dolazim za pet minuta. Čekajte me – poručila je oštro, zapovjednički, i poklopila.
Urednik mi je uvalio da intervjuiram predsjednicu. Rekao je da misli da ću ja to najbolje odraditi jer smo Kolinda i ja slične. Obje imamo nadimak „Kraljica Balkana“. Ali trebala sam smisliti ležerna pitanja, koja će ju prikazati u dobrom svjetlu.
Kad je ušla, dočekao ju je romski bend, koji je zapjevao: „Iznad Tešnja zora sviće, dobrodošla predsjednice.“ Bila je to ideja Marka Breljaka, našega marketinškog gurua.
To ju je oraspoložilo. Podigla sam dva prsta u zrak kako bih joj signalizirala da sam ovdje.
– Jedva sam se riješila ovih papaka – izustila je je kad je sjela.
– Jeste li za ćevape? – pitala sam ju.
– Neću sad ništa, teško mi je sjeo Isosport koji mi je uvalio vaš generalni posjednik – rekla je strogo poput vojnika – posao najprije, nemojte mi povlađivati, znam da mi pokušavate oteti titulu kraljice Balkana – prostrijelila me pogledom – ja sam prva dobila tu titulu, to što ste Vi napravili neku fešticu s langošima, nitko ne šljivi, ja sam bila na dalekovidnicama diljem Balkana – ponosno će.
– Ispričavam se, predsjednice, neću više, majke mi – obećala sam joj.
– Uostalom, trebaš ti još puno ćevapa pojesti da bi bila poput mene – držala mi je lekciju – ja imam fotografiju sebe u tvojim godinama kako vozim traktor, nema veće reklame za mase – zaključila je.
– Ja imam fotografiju kako u Kokinoj farmi dižemo prosvjed protiv Vašeg frenda – lupila sam joj kontru.
– Razgovarala sam malo prije s njim.
– Što kaže?
– Ništa ga nisam shvatila, mislim da je prolupao.
– Vjerojatno još uvijek ima komplekse zbog svojeg prezimena.
– Kao onaj novinar iz Večernjaka?
– Tako nešto.
– A Vi ste čista Varaždinka? – pitala me.
– Ja sam potomak doteplih šumskih bandita, srpskih komunjara iz miješanih brakova, koji su nakon 1945. ciljano naseljavali Varaždinštinu.
– Kako lijepo multikulturno – raznježila se.
– Kako to da se niste sreli s predsjednikom HDZ-ove mladeži iz Varaždina? Mislila sam da Vam je fotkanje s mladim dužnosnicima jedan od marketinških ciljeva.
– Pa jeste, ali jednostavno ne podnosim ovoga vašega militantnog skorojevića i njegov „nestašluk“, ponaša se neprimjereno i sramoti nas. Baš kao i ovi cigani koji su me došli prositi da vratim: Za dom spremni.
– Zbilja ste kraljica. Hoćemo li sad ćevape?
– Dapače.
– Bih li ja mogla biti PR menadžer ili novinarka koja će veličati članove Domoljubne koalicije sad kad vas je Bujanec ostavio? – pitala sam ju.
– Mogla bi – rekla mi je nakon što me odmjerila.
– Iako sam orjunaška kći?
– Pa takvih je pun HDZ.
– Mislite li da bih mogla biti političarka poput Vas?
– Ovisi o tome što biste si stavili kao cilj.
– Moj cilj bio bi osloboditi Varaždinsku županiju i grad Varaždin od antihrvatske jugobagre.
– Bravo dušice, brzo učiš – pohvalila me.
– Čula sam da ste i Vi zapravo došli u Varaždin kako biste ovaj crveni bastion pretvorili u neobranjivu utvrdu desničara – nastavila sam ju intervjuirati.
– To je Karamarkov plan.
Ostala sam bez pitanja. Okupala nas je tišina. Kolinda i ja gledale smo se kao Hannibal Lecter i Will Graham u posljednjoj epizodi Hannibala. Homoerotični trenutak pokvario je prosjak, duge brade i kose, pa sam mu bacila kunu i praznu bočicu Isosporta. Kunu je pospremio u džep, a bočicu u torbu.
– Poštovanje, Kolinda – rekao je prosjak.
– Poštovanje, Ivane.
– Načuo sam da ćete uništiti crveni bastion.
– Nisam baš tako rekla.
– Znate li kada ćete znati da ste pobijedili?
– Kada?
– Kada Thompson zasvira na Špancirfestu.
Rahela Fulir Kiš - (Ne)kulturna posvuduša - 2.9.2015.
Najnovije
-
Lopov je iskoristio nepažnju...
-
Broj slobodnih mjesta svakim je danom sve manji...
-
Poznata lica iz lokalne politike pridružila su se nacionalnoj političkoj platformi Možemo!...
-
Prije podjele toplih obroka i prigodnih uskršnjih paketa biskup Radoš je predvodio molitvu i blagoslovio jelo...
-
Korisnici mogu birati između ukupno sedam mjera...
Reci što misliš!