Tko li će nahraniti sva ta gladna usta članova političkih čopora

Tko li će nahraniti sva ta gladna usta članova političkih čopora

Već su se debelo igrali produžeci. Publika je - kako i ne bi, jer veliki je ulog u igri - nemirno cupkala na svojim guzosjedima, dok je glavni sudac nestrpljivo iščekivao kraj cijele te muke.

I nekako baš u tim trenucima, nakon više od dva sata zagrijavanja uz aut-liniju, u igru ulazi suhonjavi igrač usporenog koraka i kratkoga daha. Prima loptu na sredini terena pa onda, u maniri Roberta Prosinečkog, 'prtlja' s njom malo lijevo, malo desno, pripremavši teren za jedno dubinsko ubacivanje i pobjedonosni zgoditak...

No - tako to ponekad biva - ništa od njegove zamisli nije se ostvarilo. Prvo mu sudac svira predugo zadržavanje lopte - toliko se zbunio da više nije znao sudi li nogometnu ili rukometnu utakmicu (ili predizborno sučeljavanje) - a zatim našeg potencijalnog golgetera salvom negodovanja nagrađuje i krvi žedna rulja u publici. Koja potom ustaje sa svojih guzosjeda i demonstrativno počinje napuštati dvoranu.

Naš kulturni Prosinečki

Tako je otprilike (izrečeno, čini mi se ovako na prvu, ne previše uspjelom sportskom alegorijom, ali sad više nema vremena za popravni jer urednik pritišće rokovima) završilo predizborno sučeljavanje kandidata i kandidatkinja za varaždinskog gradonačelnika održano proteklog utorka navečer u Kinu Gaj.

Naš Robert Prosinečki zapravo je Nikola Leskovar, novinar Varaždinskih vijesti, županijskog tjednika koji je bio  organizator sučeljavanja. Profesor hrvatskog jezika i književnosti, kulturni entuzijast i organizator cijelog niza kulturnih događanja, dobitnik brojnih književnih nagrada i, vrlo skoro, jedan od rijetkih Varaždinaca s ozbiljnom nakladom vlastitog romana.

No - tako to ponekad biva - publika nije znala prepoznati, možda bi bilo naivno to i očekivati, da se pred njom nalazi varaždinski kulturni 'Robert Prosinečki'. I da je poduži uvod u pitanje koje je namjeravao postaviti kandidatima imao svoju svrhu. Naposljetku, i da u tome uvodu u pitanje ima više sadržaja nego u većini onoga što se od wannabe gradonačelnika moglo čuti u proteklih dva i kusur sati.

Varaždin u malom

Ako se pitate zašto tome malome i naizgled nebitnom detalju koji se zbio na samome kraju sučeljavanja pridajem toliko pažnje, evo odgovora: jer on savršeno oslikava istinski karakter i potencijal Varaždina kao grada, jer grad čine ljudi, kao i cjelokupnost odnosa u varaždinskome društvu. A poglavito odnosa u varaždinskoj politici.

Jer, naravno, guzosjede u publici zaposjeli su pripadnici jednog, drugog ili trećeg političkog čopora - stranačkog, nestranačkog, nadstranačkog, sasvim svejedno.

Tamo, u Kinu Gaj te večeri, naime, radilo se samo o 'našima' i 'njihovima'. Stranački čopor imao je samo jedan sveti zadatak: pljeskom podržavati izgovorene i najveće besmislice 'svojih', a negodovati na izgovorene i najveće mudrosti 'njihovih'.

Uvijek spremni za podjelu plijena

Sjatilo se u Kino Gaj - taj jedan od, usudio bih se reći, svojevrsnih varaždinskih hramova kulture - krdo potkapacitiranih stranačkih (i 'nadstranačkih') poslušnika, predvođenih cijelim nizom besprizornih uhljeba, a koje su u stopu pratili oni koji se nadaju svojemu dijelu 'hljeba' i u nekoj budućoj podjeli plijena.

I zato je veliki ulog u igri. I zato je nebitno tko što govori, a bitno je tek tko je 'naš', a tko 'njihov'. Tko je onaj 'naš' na koji smo stavili svoj ulog, nadajući se dobitku, a tko je onaj 'njihov' čija izborna pobjeda bi nas mogla koštati svega onoga za što smo se već proteklih godina uspjeli ogrepsti ili pak onoga čemu se tek nadamo.

Politički prostakluk

U cijelom tom prostakluku koji je vladao dvoranom - gdje su si pojedini uhljebi čak uzimali za pravo preuzimati ulogu moderatora sučeljavanja, gdje je za neke od prisutnih nerijetko teško bilo ustvrditi je li riječ o članicama (ili članovima) stranke ili pak o groupie-djevojkama (ili groupie-dječacima) i gdje su nedostajali tek grah, roštilj i gemišti da bi slika bila prikladno zaokružena - bilo je sasvim jasno samo jedno: prilikom odlučivanja o glasovanju nije dovoljno saznati što više o kandidatu ili kandidatkinji. Daleko je važnije znati tko su ljudi koji ih podržavaju, koji ih savjetuju i koji im se ulizuju (kao što će to vrlo brzo činiti nekom novom kandidatu kada ovaj aktualni postane politička prošlost).

Da, svi ti cheerleaderi i važniji su od kandidata. Mnoštvo je to gladnih usta koje treba nahraniti nakon izbora. A apetiti su im veliki. I nepresušni. Doći na vlast, to košta. A opstati na vlasti, e to košta još više.

Kandidati - trust mozgova

U cijeloj toj priči koja se odigravala u Kinu Gaj zapravo se pokazalo da ekipa wannabe gradonačelnika na pozornici, usprskos svim svojim manama, predstavlja trust vrhunskih mozgova u odnosu na ono što je sjedilo u publici.

Jest da od sedmero kandidata tek nekolicina posjeduje kapacitet dostojan kandidature. To su, evo poimence, bez 'fige v žepu' i 'novinarske nepristranosti': Damir Habijan, Natalija Martinčević, Ivan Čehok i, jedva se provukao u tu grupu, Alen Kišić.

Rajko Dondur je 'slučajni kandidat' s greškom, Ladislavu Ilčiću do prolazne ocjene nedostaje veća potkovanost u punom spektru tema i baratanje s više konkretnih podataka, a Vladu Sevšeka u potpunosti je zasjenio njegov zamjenik Davor Patafta, koji bi dobio prolaznu ocjenu da je kandidat za gradonačelnika, ali nije.

Voštane figure s funkcijom

Sučeljavanju su, dakle, prisustvovali i zamjenici. I dobro da su bili tamo, jer mogli smo jasno vidjeti tko je među njima voštana figura, a tko ozbiljan kandidat. Napomenimo pritom da je Alen Kišić svoje zamjenike navodno 'opravdano' sakrio.

Kad se nakon svega podvuče crta, Varaždinske vijesti tako su nam, i hvala im na tome, pružile nesvakidašnju priliku da na jednome mjestu vidimo i čujemo ne samo sve kandidate i kandidatkinje koji bi htjeli 'služiti građanima', nego i da dobijemo priliku procijeniti kapacitet njihovih zamjenika.

Večer za pamćenje

I, ono najbitnije, da vidimo tko su ti ljudi koji svima njima čuvaju leđa i grebu se za kosti oko stola.

Bila je to 'večer za pamćenje'. Doživjeti puni spektar varaždinske političke kreme na jednome mjestu neprocjenjivo je iskustvo. Jest da je okus gorak. Ali dobro je s vremena na vrijeme bolno se suočiti sa stvarnošću.

Goran Štimec

U zagrebačkoj Dubravi tragedija identična onoj prije dva tjedna: u susjednoj ulici opet suprug ubio suprugu i sebe