Klaudija Herić Hrastovec iz Varaždina s 39 godina oboljela je od raka dojke. Napipala je kvržicu, a mamografski pregled potvrdio je najcrnje slutnje. Bilo je to prije dvije godine.

– Nisam se nadala takvoj dijagnozi s 39 godina. Već sam u sebi nekako znala da nije dobro, a kad mi je liječnik rekao što mi je, prvo sam bila šoku i onda sam se dobro isplakala i rekla sama sebi: “Dobro, a sad idemo u borbu, to je samo podstanar koji živi u meni” – kaže nam Klaudija koja je ovih dana završila u bolnici jer joj se u plućima nakupila voda.

Sadržaj se nastavlja...

Nije to baš, kako kaže, neki početak nove godine, u kojoj priželjkuje da se napokon riješi podstanara u sebi, no očvrsnula je u protekle dvije godine.

– Nije uvijek lako, evo, opet sam morala u bolnicu. Osim što se liječim zbog metastaza na plućima, sad još imam i vodu u plućima. Da vrištiš od muke, ali neću! Odradit ćemo mi i to, voda je vjerojatno došla da bi se podstanar okupao – šali se Klaudija koja je po zanimanju zaštitarka i zaposlena je u Sokol Mariću. Trenutačno je na bolovanju.

Kaže da u varaždinskoj Općoj bolnici ima divnog onkologa Željka Vojnovića koji ne diže ruke od nje. Riječi hvale ima i za liječnika Zdravka Zgrebeca koji ju je operirao i otklonio podstanara. – I taman kad sam pomislila da je gotovo i vratila se na posao, nalazi su pokazali da je metastazirao i proširio se po kostima i plućima. Gledaš u papir i ne vjeruješ, gledaš dijete od sedam godina cijelu noć, plačeš i moliš se:

“Daj Bože, samo da živim do njegova 18. rođendana, daj da to dijete podignem na noge!” Strašan je to šok. Onda opet pretrage pa čekaš da dođeš na red. Moram pobijediti zbog sina, zbog prijatelja koji su uz mene, koji mi pomažu, kupuju voće, povrće, vitamine... Grle me dok mi je teško, vole me dok sam u fazi ludila jer mi dozlogrde to pikanje, slikanje i silni bolovi.

Pomisliš na trenutke da ti je dosta, a onda se malo podružiš s nekim tko je to prošao ili prolazi, i bude bolje. Najgore što možeš pitati onkološkog pacijenta je “kak si?” ili ga gledati kao da će odmah umrijeti. Da, ljudi se i mijenjaju, neki se ne mogu nositi s tuđom bolešću pa te ostave na cjedilu, neki te pokopaju, a da nisi ni iz bolnice izašao. No, u svemu tome upoznaš i divne ljude koji ti uđu u život i nasmiju te, uz one koji su cijeli život uz tebe – govori.

Propisana joj je kemoterapija u tabletama, a ovih dana liječnici će joj reći kako će liječenje teći dalje. Članovi obitelji ponašaju se kao da je sve O.K., sin je još malen, a “jedino mama zna cmizdriti” pa je Klaudija nasmijava. Ne želi da mama bude tužna.

– Potpora obitelji jako je važna jer ima dana kad ne možeš iz kreveta, a kamoli obući se – kaže. Prisjeća se neprospavanih noći, pitanja koja su joj se vrzmala glavom, uz ono neizbježno “zašto baš ja”. Hvali i divne medicinske sestre u dnevnoj bolnici i na odjelu onkologije koje, dodaje, rijetko tko spominje i pohvaljuje, a posao koji obavljaju izrazito je težak.

– Nitko ne spominje ni sanitet koji me je vozio u Zagreb u Institut za tumore. Ti vozači na dan prevoze i prenesu ljude da im se broja ne zna. Bilo bi dobro da se organizira prijevoz iz gradova i općina u kojima sanitet ne vozi pa da jadne žene ne pješače na vlak ili na autobus za bolnicu na kemoterapiju i zračenje, pogotovo ako imaju nuspojave kao ja.

Na žalost, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ne pokriva sve troškove liječenja, poput nekih tableta protiv bolova. Za tablete protiv trnaca i kreme protiv bolova u ruci dala sam toliko novca da bih komotno mogla proglasiti bankrot da mi nisu pomogli prijatelji – kaže. Je li, pitamo je, zadovoljna psihološkom pomoći za žene oboljele od zloćudnih bolesti?

– Moj onkolog dr. Vojnović ponudio mi je da će mi osigurati psihološku pomoć, no odbila sam je jer sam znala od čega bolujem i da trenutačno za moje stanje nema pomoći. S nuspojavama sam se morala nositi sama, puno sam povraćala, teško hodala, pa i padala, a još i sad imam trnce u rukama i nogama. Postoji u Varaždinu udruga Mammae klub, za žene oboljele od karcinoma dojke koju vodi Marija Hrašćanec.

Provode se programi vezani uz rehabilitaciju oboljelih žena kojima se pruža psihološka pomoć i edukacija o prevenciji raka dojke. Tu i slične udruge trebalo bi bolje financijski pratiti, da se ne moraju mučiti još i s time hoće li imati dovoljno novca za svoje aktivnosti. Trebale bi se u pomaganju udrugama više angažirati županije, gradovi i općine jer je ženama, ali i muškarcima, svaka pomoć u takvim trenucima dobrodošla – ističe Klaudija.

Varaždinska udruga žena oboljelih od bolesti dojke Varaždin osnovana je 1998. godine i dva puta tjedno, ponedjeljkom i petkom, organizira radionice za samopregled dojke, uz razne druge akcije. Druženja članica, kao svojevrsna terapija, odvijaju se u prostorijama u Križanićevoj 33 svakog posljednjeg ponedjeljka u mjesecu u 17 sati, kad se zna okupiti i do šezdesetak žena. Slave druge rođendane, odnosno datume operacija, pripreme se kolači, nešto za popiti.

Sličan klub, također vrlo aktivan, djeluje i u susjednom Čakovcu. – Poručujem bolesnim ženama da dignu glavu i da nema odustajanja! Idemo! Zdravima poručujem da se kontroliraju i da ne propuste ništa u svom životu, jer život je samo jedan...