Oprezno s roditeljima: Kako biti učitelj u vrijeme kad je dijete uvijek u pravu

Oprezno s roditeljima: Kako biti učitelj u vrijeme kad je dijete uvijek u pravu

Vremena se mijenjaju, običaji i navike se mijenjaju, djeca se mijenjaju, roditelji djece se mijenjaju. Internetom kruži karikatura na kojoj su prikazani učiteljica, dijete i roditelji godine 1980. i 2017. Na dijelu karikature koji prikazuje 1980. godinu roditelji i učiteljica ljutito pokazuju djetetu ocjene i pitaju njega 'Kakve su ovo ocjene?', a na dijelu gdje je prikazana 2017. dijete stoji zadovoljno se cereći prekriženih ruku dok roditelji urlaju na učiteljicu 'Kakve su ovo ocjene?'. Koliko je smiješno toliko je i bolno istinito. Danas više nije dijete krivo za jedinice nego zla vještica učiteljica.

Primjeri iz prakse – bijesne poruke

Što se je dogodilo? Kako to da su odjednom isključivo djeca u pravu, a učitelji dežurni krivci? Dođe tako mala Marica, osmogodišnjakinja, iz škole i kaže mami da je učiteljica rekla Verici da se ne smije igrati s Maricom jer zbog nje ima loše ocjene.

Mama, naravno, bezuvjetno vjeruje osmogodišnjakinjinim riječima i ni pet ni šest uhvati se bijesno pisati učiteljici poruku na Facebook pokraj službenog maila i redovnih primanja roditelja. I što da učiteljica napravi kad joj uleti ogorčena i bijesna poruka među zahtjeve za porukom? Svaki komentar je suvišan.

Srozavati se na 'svađanje sa tržnice' preko privatnih profila na društvenoj mreži je ispod razine profesionalnosti učitelja. I onda se ta poruka stavi na 'ignore' i čeka se da mama dođe na razgovor. Jer, nije li logično da se i učitelja nešto pita, zar je osmogodišnje dijete kompetentno za prenošenje navodnih izjava?

Učiteljica mrzi moje dijete

Ukoliko dijete ima loše ocjene – učiteljica ga mrzi. Ukoliko učiteljica piše djetetu opaske da ne nosi pribor i nema zadaće – mrzi dijete, naravno. Ukoliko učitelj vidi i zna da dijete može dobro naučiti, da je sposobno, a dijete ne radi i učitelj zahtijeva da dijete uči – pa naravno da je to znak da garant mrzi dijete! Maltretira siroče maleno s tamo nekakvim učenjem i pisanjem zadaća pa se mujcek ne može cijele dane u miru igrati.

Vjerojatno se svaki drugi prosvjetar u svojoj praksi susreo s optužbom da mrzi nečije dijete. Poneki roditelji jednostavno ne žele shvatiti da je škola odgojno – obrazovna ustanova, namijenjena odgoju i obrazovanju djece, a ne ljubavno gnijezdo. Ne znači to da prosvjetari ne vole djecu, nego to znači da prema svoj djeci imaju profesionalan odnos, jednake kriterije, ali i zahtjeve prilagođene svakom djetetu ponaosob.

Osim bijesnih poruka nakon jednostranih i nepouzdanih izjava mališana koje se šalju na mail, facebook, viber, messenger, šalju se i 'ljubavna pisma' učiteljima. U njima se prijeti, optužuje, blati učitelje.

Tužakanje

Kad roditelj nije zadovoljan samo pisanim napadima na učitelja, slijedi tužakanje ravnatelju. Najčešće je to tužakanje bez osnove, no, ruku na srce, povremeno je i opravdano, nismo svi savršeni. Tužakanje ravnatelju je još podnošljivo, ali što kad krene ogovaranje na sva zvona po gradu, selu i okolici?

Uglavnom, utuvi li si roditelj u glavu da je njegovo dijete u pravu i da ne laže i ne izmišlja, utuvi li si u glavu da učitelj 'mrzi' njegovo dijete – rat je neizbježan. Jednom tako narušeno povjerenje između roditelja i učitelja teško se vraća.

Primjeri iz prakse – mama (sestra, brat) piše zadaću

Darko nije najblistaviji učenik, nije najsjajnija zvijezda u sazviježđu znanja i učenja. Pisanje zadaće mu dođe kao zatvorska kazna, pogotovo ako je vani lijepo vrijeme. Mama, uz još nekoliko djece, nema vremena, volje ni živaca sjediti kraj Darka i tjerati ga kao magarca da piše zadaću. Darko pak ne želi misliti, čeka da mu netko izdiktira odgovore, ne da mu se pisati.

Nakon višesatnog natezanja, mama ide linijom manjeg otpora i napiše zadaću. Sama. Trudi se pisati 'dječjim' rukopisom, lijepa pravilna slova (iako Darko piše kao da ima četiri medvjeđe šape, a ne dvije ruke). Učiteljica neće vidjeti da zadaću nije napisao Darko. Aha. Neće. Učiteljica je inače malo pojednostavljena pa ne može uočiti razliku koja je iz aviona vidljiva da zadaća nije napisana Darkovim rukopisom.

Pri pregledu zadaće, učiteljica pita Darka tko je napisao njegovu zadaću. Darko mrtav – hladan gleda učiteljicu u oči i kaže 'JA!'. I ne odustaje. Tvrdi da je on pisao, možeš ga staviti na sve srednjevjekovne sprave za mučenje, ali on će i dalje tvrditi da je zadaću pisao on a ne mama. Na djecu se ne viče, s djecom se učitelji ophode obazrivo, dakle Darko će ostati pri tvrdnji da je on napisao zadaću. Učiteljica tako lijepo ispadne magarac.

Ana nije u školi sve prepisala s ploče. Petra joj je posudila bilježnicu. Ani se nije dalo prepisivati pa joj je prepisala sestra. Kad se učiteljica naljutila zašto Ana nije sama pisala, optužena je da mrzi Anu.

Učitelji su zla bića koja ne dozvoljavaju da roditelji i braća rade posao njihovih učenika. Učitelje treba na lomaču. Po kratkom postupku.

Primjeri iz prakse – moje dijete to sigurno nije napravilo

Davor je bacao papuču po učionici pod odmorom. Efektnim bacanjem pogodio je teglu s cvijećem. Tegla je pala, razbila se, cvijeće se uništilo. Svi učenici iz razreda bili su vidjeoci tog događaja. Učiteljica pošalje poruku mami s opisom Davorovog nestašluka. Pisanu biranim riječima, naravno. Mama uzrujana doleti drugi dan u školu i napada učiteljicu da nije istina da je Davor bacao papuču u razredu jer on to sigurno nikad ne bi napravio. Ona ZNA da on nije razbio teglu. I što sad? Igrati se u školi sudnice i zvati djecu kao svjedoke?

Dijete je uvijek u pravu

U današnje vrijeme dijete je uvijek u pravu, pa čak i onda kad nije. Roditelj će bezuvjetno u velikom broju slučajeva povjerovati djetetu, bez da išta pita učitelja. Stoga, zaključimo da su učitelji nužno zlo u školama, zlo koje služi maltretiranju nevine dječice.

Predsjednica zapjevala, narod zaplakao: evo kako zvuči kad političari puste 'zvonke glasiće'