Prema Zakonu o zaštiti podataka nitko nema pravo davati trećoj osobi nečije podatke. Dakle, nitko nema pravo roditelju dati broj telefona nekog učitelja, niti njegovu adresu stanovanja, niti e – mail adresu, osim ako nema za to dozvolu onoga čiji se podatci dijele. Međutim Zakon je, prema svemu sudeći,  zapravo samo mrtvo slovo na papiru. Želi li se roditelj dočepati broja mobitela nekog učitelja, on će to na ovaj ili onaj način i napraviti. Zainati li se učitelj čiji je broj mobitela nedozvoljeno procurio u roditeljske ruke i pozove se na taj isti Zakon, može mrtav – hladan tužiti tužibabu, odnosno dilera informacija i tražiti odštetu. Jest da će brzinom našeg pravosuđa odštetu dobiti unuci dotičnog, ali mogućnost je tu. Da ne bi bilo 'Nismo znali.'

Postoji i takozvano dobrovoljno dijeljenje osobnih podataka. Ukoliko neki učitelj želi, može sve te podatke osobno izrecitirati roditeljima. Tada sam snosi posljedice za eventualno uznemiravanje. Žalbe nema, može samo tuči glavom u zid kad mu u pola 1 noću stigne poziv i probudi ga informacija da Jurica neće sutra doći u školu jer ima proljev.

Sadržaj se nastavlja...

Kako bilo, postavlja se pitanje, je li učitelj dužan dati svoj broj telefona roditeljima ili ipak ima pravo na profesionalnu distancu?

Komunikacija između  roditelja i učitelja

Komunikacija i suradnja između roditelja i učitelja je neophodna i važna. Važno je i na početku školske godine utvrditi oblike i načine te komunikacije – hoće li ona biti isključivo preko škole, putem elektronske pošte ili pak putem Edmodo društvene mreže (Edmodo je najsigurniji i najjednostavniji način za povezivanje i suradnju nastavnika s učenicima, roditeljima i međusobno. Web adresa je www.edmodo.com i toplo preporučam svim informatički pismenim učiteljima korištenje te sigurne i zatvorene mreže za komunikaciju s roditeljima i učenicima.) Nekim je učiteljima prihvatljivo i komuniciranje preko privatnih mobitela (nismo baš bogato društvo u kojem bi bilo love da škole svojem osoblju kupe službene mobitele). Nekima je opet skroz u redu da budu prijatelji na Facebooku s roditeljima. Sto ljudi – sto ćudi.

Postoje roditelji koji žele učitelja 'privatizirati'. Žele imati njegov broj mobitela, e- mail adresu, biti prijatelji s njim na Facebooku. Žele da im je učitelj njihovog djeteta dostupan 24 sata dnevno.

U razrednoj nastavi neke učiteljice već na prvom roditeljskom sastanku mirno i hladnokrvno napišu na ploču svoj broj mobitela roditeljima i tako postanu dostupne u bilo koje doba dana i noći. Dogovore s roditeljima pravila kad ih se može zvati ili kontaktirati. I sve je to u redu i prihvatljivo dotle dok ne dođe do zlouporabe, odnosno dok se pojedini roditelj ne dosjeti pa zove učiteljicu oko ponoći (da, da i to postoji, bilo je poziva i SMS – ova učiteljima i u 00:45 i u  1 poslije ponoći) s pitanjem, na primjer, što dijete ima za zadaću.

Primjeri iz prakse

Tako naučeni roditelji, koji su od prvog do četvrtog razreda imali 24 / 7 dostupnu učiteljicu, dođu u peti razred i od nove razrednice traže isto. Međutim, nisu svi pobornici takvih prisnih odnosa s roditeljima pa ne daju dobrovoljno svoj broj. I što se tada dogodi. Primjer iz prakse: kolegica je razrednica jednom petom razredu u jednoj školi u jednom gradu u Lijepoj našoj. Na prvom roditeljskom sastanku roditelji su tražili da im da svoj broj mobitela jer su tako bili naučeni u nižim razredima. Kolegica je rekla da je to njezin privatni broj i da za sve što je trebaju mogu je dozvati na broj u tajništvu škole. Također je zamolila roditelje da je ne kontaktiraju putem Facebooka i ne šalju zahtjeve za prijateljstvo jer je to njezin privatni profil i Facebook nije način za njezinu profesionalnu komunikaciju s roditeljima. Prema frktanju s nosovima vidjelo se da roditeljima nisu 'sjele' kolegičine riječi. Istu večer kolegica je dobila pet (5!) zahtjeva za prijateljstvo na FB. Uskoro su se dvije mame, usprkos i unatoč Zakonu o zaštiti podataka,  dočepale njezinog broja mobitela i počele su sa sustavnim maltretiranjem. Kad je kolegica ignorirala maltretiranje na mobitelu, krenulo je isto na Viber pa na Whatsap. Roditeljice su išle tako daleko s mobingiranjem (jer kako drugačije nazvati to što su radile) da je kolegica bila prisiljena promijeniti broj mobitela.

Ima još. Jedna kolegica kaže: 'Imala sam situaciju da me tata jednog učenika zvao na privatni mobitel i uznemiravao. Zvao me, ja se nisam javljala i onda mi je slao poruke. Do mog broja je došao tako da mu ga je dala jedna od učiteljica koja ga je htjela skinuti s leđa.'

Vjerovali ili ne ima i ovoga: 'Bila sam razrednica dva puta i imala velike neugodnosti s dvije mame od kojih je jedna doslovno zivkala u ponoć i vikendom da pita za ocjene svojeg djeteta, ali na pozive da dođe na informacije se nije odazivala.'

Do kud su pojedini roditelji spremni ići govori i sljedeća priča. Cijela je obitelj jedne učiteljice trpjela telefonsko maltretiranje kad je ona zaključila jedinicu jednom učeniku. Gospođa mama  je  najprije došla do broja učiteljičinog sina koji se kretao u istom društvu kao njen sin i zvala ga je tijekom nastave. Zatim je došla do kućnog broja roditelja učiteljičinog supruga jer je isto prezime, pa napokon i do broja mobitela same učiteljice. Učiteljica se jednom javila, rekla gospođi mami što je imala, ali ova nije odustajala i zvala ju je opet i opet i opet, ali se učiteljica više nije htjela javiti. Onda su krenuli pozivi na kućni telefon. Pozivi su išli od 7 ujutro, pa do 10 navečer. Sve je stalo kad je gospođa mama nazvala učiteljičinog supruga na službeni mobitel u pola 10 navečer i kad joj je on rekao da je trebala prije brinuti o djetetovim ocjenama i da će je tužiti za uznemiravanje ako još jednom nazove bilo koga.

Mobiteli i ostala čuda tehnike

Moglo bi se tako nabrajati doživljaje učitelja s roditeljima unedogled. Zahvaljujem kolegicama širom Hrvatske koje su podijelile svoja iskustva s problemom davanja  / ne davanja broja mobitela roditeljima.

Promijenili su se neki sustavi vrijednosti u našem društvu. Definitivno. Ljudi imaju sve manje obzira jedni prema drugima, uočava se drastično pomanjkanje elementarne kulture (nekad je bilo nezamislivo da te itko, pa i najbliža obitelj ili rodbina, naziva na telefon nakon 8 sati navečer, to je bio vrh nepristojnosti i pomanjkanja kućnog odgoja), egoizam je sveprisutan, stoga ove navedene priče i ne čude pretjerano.

U vrijeme kad postoji 1001 način komunikacije, zar je zaista potrebno maltretirati učitelje mobitelom i zahtijevati od njih da budu ko benzinska stanica dostupni 24 / 7? Halo ljudi, ohladite malo. I učitelji su (samo) ljudi.