U životu je najvažnije da si protiv...nečega!

U životu je najvažnije da si protiv...nečega!

Kao prvo – ništa ja ne moram! Ha, koji početak? Zašto tako odmah 'u glavu'? Pa eto, načuh kako stalno samo nešto lupam po roditeljima, kako bi trebala pisati i o prosvjetarima koji ne rade svoj posao, kako ima i loših učitelja, kako nisu svi roditelji onakvi kakvima ih ja opisujem u ovoj kolumni. Ideš! Stvarno mi je trebala jedna bistrooka da mi to poruči.

U trideset godina staža češće sam surađivala s pametnim, pristojnim i suradljivim roditeljima nego ovakvima o kakvima najčešće pišem. Ali, koga takvi fini, dragi i pristojni zanimaju? Mala digresija: Ima jedno istraživanje gdje je učitelj napisao pet matematičkih jednakosti na ploču, četiri su bile točne i jedna pogrešna. Cijeli je razred zavikao ukazujući na tu jednu pogrešnu jednakost. Četiri točne nitko nije zamijetio.

E, pa tako je i u životu. Imaš u razredu dvadeset učenika, devetnaestero je divnih roditelja i dovoljan je jedan da sve pokvari. U ljudskom je mozgu usađen 'čip' kojim vidi ono loše, vidi greške, dobro je samo po sebi razumljivo i nikoga ne zanima. Da nije tako, pola se žutog tiska ne bi prodavalo, vijesti i dnevnike pune cvijeća, leptirića i pjeva ptica nitko ne bi gledao. Dakle, sretni su učitelji koji nemaju u razredu mistera 'tko-sam-što-sam' ili 'ja-znam-sve' roditelja. Na žalost, u svakom žitu ima kukolja, a kako stvari stoje, kukolji su krenuli s pandemijom.

Cvijeće u gumama

Što reći o učiteljima? Već spomenuh, u svakom žitu ima kukolja. Neki učitelji rade savjesno i pošteno (većina njih), ali takvi uglavnom ne odgovaraju roditeljima jer 'maltretiraju' djecu, traže (o strahote) da djeca znaju, da uče (užas), da pišu zadaće (na lomaču s takvim učiteljima). Učitelja koji pošteno rade svoj posao i još poštenije traže da djeca uče i nauče, roditelji najčešće i optužuju da su nazi, gestapo, da mrze djecu, da ne vole djecu, da ih se djeca boje, da su promašili posao. Oni dolaze na sat na zvuk zvona i muče djecu punih 45 minuta. Uvijek imaju pripremljene zadatke i kratke provjere i redovno pregledavaju učenicima zadaće (fuj).

Roditeljima su uglavnom najdraži učitelji zvani 'cvijeće u gumama'. Oni dijele petice kao Djed Mraz (nemojte sad opet je li Božićnjak ili Mraz, debeli je, odjeven u Coca-cola crveno odijelo i ima bijelu bradu, nek' se zove kako god hoće tako dugo dok je darežljiv) bombone, zadaju malo ili nimalo zadaće, kod njih nema straha ne naučiš li gradivo – dobit ćeš pet ionako – učiteljica 'cvijet iz gume' šapnut će ti odgovor.

Od dvadeset učenika u razredu, devetnaest je odlikaša, a sedamnaest ih ima 5,0. Onaj jedan vrlo dobar bi kod neke 'zmaj učiteljice' vjerojatno prošao s dobrim ili bi imao papire za PP. 'Cvijeće u gumama' su oni kojima je biti učitelj 'poziv'. Njima ne treba ni plaća. Ni regres. Ni božićnica. Ne pada im na pamet štrajkati. Njima je kao nagrada dovoljan dječji smiješak. Pitanje je samo kako osmjesima plaćaju račune. Ono, dođu na elektru i plate struju s 25 dječjih osmijeha. Ostalih 15 osmijeha sačuvaju za plaćanje komunalnih usluga.

I što sad?

U razredu je recimo dvadeset učenika, u idealnim uvjetima to je četrdeset roditelja, zbrojimo i dođemo do šezdeset 'duša'. Tko normalan može očekivati da će svi oni, baš svi, voljeti razrednu učiteljicu? Nije učiteljica Nutella da ju svi vole! Barem jednome, barem jednom će se 'stati na žulj'. I što onda? Drvlje i kamenje? Sve to, i ljubav i neljubav, čak i mržnja, idu u radni staž. Još kad bi i plaća pokrivala stresove i duševne boli, ihaaaaj. Bilo bi više cvijeća u gumama.

Nego, okrenimo se mi pametnijem poslu

Nadam se da će gospoja koja je, eto, zbog jedne učiteljice zamrzila školu, mene ne voli (patim), ali za sebe smatra da je uzoran i savršen roditelj, biti zadovolj(e)na. Bila, ne bila ona zadovoljna, htjedoh se osvrnuti na teze dr. Ranka Rajovića o učenju napamet. (Za one kojima je ime Ranko Rajović potpuna nepoznanica: doktor interne medicine, dugogodišnji predsjednik Odbora za darovite međunarodne udruge Mensa i UNICEF-ov suradnik na projektu ranog poticanja intelektualnog razvoja djece. Za ostale detalje obratite se na: google.com)

Dr. Rajović kaže kako djeca kroz igru najbolje uče, a učenje napamet zastarjelo je i treba se što prije prestati primjenjivati. Hm!
Kad krene u trećem razredu osnovne škole neko konkretnije gradivo koje zahtijeva konkretnije učenje pa se kaže učenicima neka nauče nešto, devedeset posto njih je uvjereno da trebaju naučiti napamet definicije i da je to onda to. Naštreba mališan definiciju nečega, pojma nema što ona znači, blage veze s vezom kad se ta definicija koristi, a isprevrćeš li riječi u rečenici pri postavljanju pitanja nastane kuršlus.

E onda tako mali štreber dobije lošu ocjenu na ispitu (kojeg svi zovu test) jer su pitanja postavljena tako da od učenika zahtijevaju razmišljanje i povezivanje i onda u školu dojuri razjareni roditelj koji tvrdi (ne kažemo da nije u pravu) da je dijete 'doma znalo sve' i kako je sad pala loša ocjena. I tako u krug.

Dijete nije papagaj Koko

Učiti napamet može i papagaj. Svi smo svjedoci kako se papagaja može naučiti pričati divne rečenice, ali da on baš i nema previše pojma što i o čemu priča. Tako i klinac.

Može dijete naučiti napamet sve i svašta, ako sjedne i zapne. No, osim ako se ne radi o učenju neke pjesmice iz Hrvatskog jezika, ili bubanja riječi iz stranog jezika (što je teško naučiti samo baš igrom ili logikom), koliko je učenje napamet produktivno? Koliko je trajno? Što djetetu znači napamet naučena definicija imenica, ako on u tekstu ne zna prepoznati te iste imenice? Što mu vrijedi pusto štrebanje što je geografska karta kad se ne zna na njoj snaći, a crvena boja mu označava more? 

Kaže dr. Rajović da dijete najbolje uči kroz igru. Da. Pitamo se, tko je iz programa za treći razred 'u ime rasterećenja učenika' izbacio igru s modelima zgrada, igru u pješčaniku u kojem su učenici slagali svoj kvart i od toga izrađivali tlocrt, a zatim i plan kako bi došli do geografske karte (što, zaboga, nedostaje nazivu 'zemljopisna' karta?), tko je natjerao naše učenike (i učitelje) da u 3 do 4 brzopotezna koraka budu bačeni u grotlo geografskih pojmova, da štrebaju i bubaju bez razumijevanja, bez igre?

Pih, da je samo to nebuloza našeg školstva. Žalosno, ali istinito, reforma nam je i više nego hitna i nužna. Prije nego nam učenici zatupe, roditelji se povampire, a učitelji skrenu pameću.

Adele pokosila konkurenciju i dobila Grammy u 5 kategorija: u suzama primila kipić da bi ga podijelila s Beyonce