Plati si put na posao sam, odnosno, pješačenjem do zdravlja!

Plati si put na posao sam, odnosno, pješačenjem do zdravlja!

Država brine za svoje prosvjetare. Tko je rekao da ne brine? Čista laž. Država itekako brine za zdravlje svojih prosvjetnih radnika, zato što im putne troškove do posla isplaćuje simbolički te ih tako tjera na pješačenje, a znamo da je pješačenje zdravo.

Blabla truć truć, pregovori kao

U tijeku su pregovori oko Kolektivnog ugovora između države i prosvjetara. U ime prosvjetara pregovaraju 'predstavnici' prosvjetnih radnika, dakle sindikalni vođe nekoliko, usput napomenimo razjedinjenih, sindikata koji su se ugodno ukrušili u tople fotelje i imaju pristojnu plaću (pristojniju od onih koje kao 'zastupaju').

Prosvjetare zastupaju oni koji već godinama nisu nožicom kročili u učionicu niti su dijelili istu koru kruha sa svojim članovima. Blabla solidarnost blabla razumijevanje blabla zajednički interesi, prisjetimo se samo one dobre stare: 'Sit gladnome ne vjeruje!'

Ima među tim pregovaračima onih koji su pokazali svoju ljubav prema kolegama koje zastupaju tamo neke 2009. kad su prodali svoje članove za Judine škude, nasjevši na Vladina obećanja i šarene kamenčiće kao Indijanci i sad se čude gdje je obećano zlato. Neki od tih vrlih sindikalista okupe pak svoje voditelje podružnica na božićno ilinekoveć druženje, lijepo se zabave, najedu i napiju za lovu sindikalnih članova, podijele poklončiće opet kupljene od love članova, pa tim činom kupe sebi vjerne sljedbenike spremne da ih srčano brane od svakog napada sličnog ovom koji predstavljaju ovi moji naškrabani ogorčeni redovi.

Nemam ja ništa (efikasno) protiv sindikata i sindikalnih vođa, samo im ne vjerujem više. 'Ajd da sam samo ja u pitanju, sitna i nebitna, ali brate mili našim sindikalistima vjeruju još samo obitelj, rodbina i prijatelji. Svi ti 'pregovarači uime prosvjetarskog naroda' svakog dana sve više podsjećaju na Shakespearea i 'Puno larme, a za ništ'. Sve što se ispregovara će ionako tjerati vodu na poslodavčev mlin, a svaku 'pogodnost', bilo stečenu ili zatečenu će sindikalisti sebi pripisati kao veliki uspjeh. (Pesimizam mi je srednje ime.)

No, vratimo se temi. Naši sindikalisti pregovaraju oko svega i svačega u tom Kolektivnom ugovoru, između ostaloga i o putnim troškovima.

Sve su životinje jednake, ali su neke jednakije od drugih (Orvel)

Nedavno je na stranicama Sindikata Preporod prenesen tekst iz Slobodne Dalmacije s naslovom: 'Kradu li i vas na putnim troškovima? Saborski zastupnik po kilometru dobije dvije kune, a učitelj 75 lipa. U godinu dana mogu vas oštetiti za 50 tisuća kuna!'

Mislim, stvarno! Kakva je to uopće drskost dovoditi u pitanje putne troškove saborskog zastupnika? Oni jedva preživljavaju sa svojim plaćicama, a zbog osobne sigurnosti se ne mogu voziti javnim prijevozom kao obični smrtnici. Neće valjda zastupnik koji je shrvan odvojenošću od svoje obitelji jer živi u Zagrebu ići tako tužan i sam k'o Kićo Slabinac tramvajem pet stanica pa onda još pješice do Markova trga? I trošiti fensi skupe cipelice? I riskirati koju trulu rajčicu u glavu kao izraz ljubavi nekog građana? O svetogrđa li uspoređivati patnje mladog zastupnika s populacijom prosvjetarskih neradnika.

Na stranicama Ministarstva rada i mirovinskog sustava gdje se govori o članku 67. TKU objašnjava se princip isplaćivanja putnih troškova. Ali samo običnoj 'raji', 'puku' - nazovimo ga kako god. Ovi 'nedodirljivi' kojima kilometar vrijedi 2 kune se ne spominju. Prema tom TKU ili imate pravo na plaćenu mjesečnu kartu, ili međumjesnog ili gradskog prometa, koji, uzgredbudirečeno vozi taman prema vašem rasporedu sati, a ne u neka 'bijesna' vremena. Ili imate pravo na 75 posto cijene mjesečnog pokaza za mjesni prijevoz ako ga ne koristite.

Primjeri: nastava počne u 8, u školi moraš biti u 7,30, a bus ti ide u 8,15. Yey! Ili: nastava ti završi u 13,20 a bus vozi doma u 13,10. Sljedeći bus vozi u 15 sati. Što ostaje? Pješačiti ili koristiti svoj auto. Ili bicikl. Ako ga imaš, ako ti ga nisu ukrali zna-se-tko. Ako prosvjetar baš baš mora ići automobilom na posao, on dobije 75 lipa po kilometru. Sve je više učitelja putnika, sve ih više koristi i automobil, pa tako učitelj koji stanuje 10 km od škole dobije dnevno 15 kn za benzin i amortizaciju svojeg automobila. A saborski zastupnik za istu tu kilometražu dobije 20 kuna. Ako koristi svoj automobil.

Neki se prosvjetari pokušavaju snaći i tako da varaju poslodavca: prijave mjesto stanovanja na nekoj XY kilometara udaljenoj adresi i ubiru putne troškove, a u školu dolaze pješke ili biciklom. Parola: 'Snađi se. Ako varaju oni tebe, varaj i ti njih.'

U već spomenutom tekstu iz SD piše: 'Dok u devet analiziranih državnih poduzeća, među kojima su Hrvatske vode, Hrvatske šume, HEP, Hrvatske autoceste i drugi, država itekako vodi računa da radnicima budu pravično isplaćene naknade troškova prijevoza, pa čak i u kolektivnim ugovorima imaju ugrađene formulacije prema kojima im ta naknada, primjerice, osigurava najkraće vrijeme čekanja prijevoza, učitelji, liječnici, medicinske sestre i drugi javni službenici na ovoj su stavci dobrano zakinuti. U nekim slučajevima njihova je naknada čak četverostruko manja u odnosu na onu za radnike u državnim firmama!'

Sve u svemu, pregovori su u tijeku, a što će se, koje će se čudo iz njih iznjedriti – vidjet ćemo. Uglavnom, vjerojatno će se sve zadržati na trešnji brda i rađanju miševa.

Utjecaj političkih zbivanja i medija na dječju psihu

Maknimo se malo od maćehinskog odnosa države prema prosvjetarima, od nepravde i od nebuloza. Taj odnos će ionako ostati nepromijenjen. Učinimo rađe nešto za dobrobit naše djece. Vrijeme je da djeci ograničimo pristup televiziji i općenito informacijama dnevnih doza politike. Zašto? Zato što im to podsvjesno stvara crne rupe u pamćenju.

Kako drugačije objasniti odgovor na pitanje tko je napisao roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića? Odgovor je glasio da je roman napisala Ivana Bandić Mažuranić!? I to nije napisalo dijete iz Zagreba gdje Bandić iskače iz paštete, vješa zastavice po banderama i kupa se u fontanama.

Zabrinjavajuće je to što se prezime Bandić podsvjesno usadilo u memoriju djeteta koje veze sa Zagrebom nema. Sirota Ivana Brlić Mažuranić vjerojatno ventilira (okreće se brzinom ventilatora) u grobu na ovakvo skrnavljenje njezina prezimena.

Sad samo čekam kad će neku pjesmu ili roman 'napisati' Mamić, Todorić, Plenković ili neki drugi iz 'ekipe'.

Prizor koji oduzima dah: Kamera zabilježila spektakularni ulazak meteorita u atmosferu