Mama, napiši mi zadaću!

Mama, napiši mi zadaću!

Žali se jedna prijateljica na poslu drugoj: 'Jučer sam cijelo popodne pisala zadaću!'. Druga odgovara: 'Naša učiteljica je razumna, mi skoro uopće nemamo zadaće.' Ključna je u cijeloj priči zamjenica MI. Nema dijete zadaću, ONI imaju zadaću, roditelj i dijete. Mama je ta koja je cijelo popodne pisala zadaću.

Pa dobro, tko ide u školu? Mama ili dijete? I lektiru čita mama. Razmišljam, da sam ja svojevremeno rekla mami ili tati da mi čitaju lektiru ili da mi pišu lektiru ili da mi pišu zadaću sa mnom, ne bih se dobro provela. Nekad se je znalo što je čiji posao: moj učenje, njihov zarađivanje novaca. I točka. Još bi i nagrabusila ako bih dobila ocjenu koja ih nije zadovoljavala. Ja bih nagrabusila, a ne moja učiteljica.

O zadaćama je već bilo govora u ovoj kolumni, ali one su neiscrpno vrelo tema i polemika. Koliko je zadaće potrebno? Koliko je zadaće previše? Koliko je zadaće premalo? Je li domaća zadaća uopće potrebna? Tisuću je pitanja, ali i tisuću odgovora na svako pitanje. Svatko ima svoje mišljenje, svoju teoriju o zadaći. Stav o zadaćama ovisi o tome iz čije se perspektive gleda.

Treba li svim učenicima zadavati jednako mnogo zadaće? Postoji teza da sporije učenike i one koji teže svladavaju gradivo treba manje opteretiti, davati im manje zadataka i zadaće. Po toj logici, one brže i sposobnije treba više opteretiti. Zaključak: ako si pametan, morat ćeš raditi više, a ako ti baš i ne ide onda ćeš raditi manje. Koja je pouka? Izvedite je sami.

Pisanje zadaće i samostalnost

Ponovimo. Zašto učitelji zadaju domaće zadaće:

a) da bi maltretirali učenike,
b) da bi upropaštavali roditeljima slobodno vrijeme,
c) jer nemaju drugog posla ili
d) zato što učenici zadaćama stječu radne navike i ponavljaju gradivo?

A točan odgovor je... E sad bi tu bilo svakojakog zaokruživanja.

Određeni broj roditelja se prije upisa djeteta u školu raspituje koja učiteljica zadaje najmanje zadaće i dijeli najviše petica i onda toj učiteljici 'povjeravaju' svoje dijete. Što je manje zadaće roditelj je sretniji. No, je li to baš opravdana sreća?

Pisanjem domaćih zadaća dijete razvija samostalnost, a znamo da je danas sve više nesamostalne djece. Mala digresija: djeci se nosi torba u školu, djecu se vozi u školu makar stanovali i dvije ulice dalje, dijete ne smije pokisnuti niti se namočiti na snijegu, djeci se naknadno u školu donosi zaboravljeni pribor, djeci roditelji slažu torbe, roditelji ulaze u školu nakon nastave kako bi odjenuli dijete i svezali mu vezice na cipelama. Ups, napisala sam da će biti mala digresija. Nemoguće je napisati malu digresiju na /ne/samostalnost djece jer, realno gledajući, 70 posto djece sa samostalnošću čak do petog razreda osnovne škole nema blage veze.

Vratimo se zadaćama. Dakle, dijete sjedne pisati zadaću, ali naiđe li i na najsitniji problem ili dio gdje se od njega traži razmišljanje, zvat će roditelja u pomoć. Nerijetko društvenim mrežama i forumima kruže fotografije 'nemogućih' i 'preteških' zadaća koje zle učiteljice neprimjereno zadaju. Sjetimo se samo onog famoznog listića iz prirode i društva s danima u tjednu koji je digao medijske i javne prašine koliko tri krda divljih konja u preriji. Seciraju se i na društvenim mrežama i forumima zadaci iz radnih bilježnica, traži se dlaka u jajetu, reži se nad zatipcima iako se zna da je zatipak slučajan, fotografiraju se zadaci i postavljaju na fejsaru s pitanjem (užasnutim) 'Je li ovo primjeren zadatak za drugi razred osnovne škole?' I onda krene lavina pljuvanja, osuđivanja, zgražanja i ostalih '- anja'. Pa čovječe, ako ti ne znaš riješiti zadatak za drugi razred osnovne škole, ne znači da ga i tvoje dijete ne zna riješiti ako se malo potrudi!

Poznati psiholog o odgoju: 'Zadaću ne treba raditi s djetetom, torbu mu ne treba spremati, je li nešto zaboravilo – nije vaš problem!'

Pitam se koliko bi se roditelja složilo s ovom rečenicom ruskog psihologa Mihaila Labkovskog. Čitaju današnji mladi roditelji knjige o odgoju, čitaju savjete, samo se rijetko kome pročitano i savjetovano i 'uhvati'. Svakodnevno smo svjedoci upravo suprotnih djela roditelja od ovoga što Labkovski navodi.

Labkovski kaže da je škola odgovornost djeteta, a ne roditelja. Ukoliko roditelj rješava djetetove probleme oko zadaće ili mu sprema torbu, sve radi umjesto djeteta, u budućnosti to neće biti mali problem. Labkovski kaže i sljedeće: 'Prestanite zapitkivati što je bilo na svakom satu i pretjerano reagirati na ocjene. Ako dijete želi razgovarati o školi, razgovarajte, ako ne želi – ne treba mu kliještima izvlačiti riječi iz usta.' 

Ukoliko kod pisanja zadaće dijete traži pomoć, naravno da ćete mu pomoći. Ali ne na način da mu stavite 'odgovor u usta', da mu servirate na pladnju, već tako da ga navedete da samo pronađe odgovor i odgovori, riješi zadatak. Potaknite dijete da se služi raznim kanalima informiranja: internetom, enciklopedijama, dodatnom literaturom. Uspješno riješena zadaća, pogotovo ako se radi o nekom zadatku koji je zahtijevao više istraživanja, doprinosi razvoju djetetova samopouzdanja i zadovoljstva vlastitim mogućnostima.

Sjedite li s djetetom od jutra do sutra, odnosno od prvog do zadnjeg slova zadaće, diktirate mu što da napiše ili (boš' sačuvaj) mu vi pišete zadaću, radite od zdravog djeteta invalida, emocionalno nezrelu osobu i totalnog nesamostalca. Nemojte umjesto djeteta pročitati lekciju pa sročiti sažetak koji će naučiti. Na taj način će učiti mehanički, a kada mu se postavi pitanje na malo drugačiji način nego što ste mu vi postavili, neće znati odgovor. To nije učenje. To je štrebanje bez kvalitetnih rezultata.

Znam da nije kraj

Znam da ćemo se ponovno i ponovno vraćati na temu domaće zadaće, znam da će neki opet mahnuti nakon teksta rukom u stilu 'Opet ova drobi gluposti, ja znam što je za moje dijete najbolje.', znam da će neki reći da sve što piše u tekstu stoji, ali će nastaviti po starom.

Ponavljam i ponavljat ću: djeca su čudo! Samo ih treba ostaviti da se slobodno izražavaju i samostalno, makar i iz stotog pokušaja, naprave što se od njih traži. Jer oni to mogu! Dajte im disati.

Besplatnu Varazdinski.hr aplikaciju za Android možete preuzeti klikom ovdje, a za iPhone ovdje.

Novi izazov pred prvom hrvatskom zvjezdicom: Mia Negovetić priprema kazališnu predstavu