Kako sam proširila zarazu zvanu pilates lopte

Kako sam proširila zarazu zvanu pilates lopte

S početkom ove školske godine opet se aktualiziralo sjedenje učenika na pilates loptama u nekim školama. Sve je više i više učiteljica koje olakšavaju život svojim učenicima omogućavajući im da dio dana koji provode u školi sjede na mekanom, zabavnom i korisnom. A kako je sve počelo? Uvijek mora postojati neki 'krivac', a ovaj put krivicu na leđa preuzima vaša omiljena kolumnistica (volim si tepati, bar ja kad mi već nitko drugi neće).

Prapočetci pilates lopti u učionici

Bilo je to prije sad već osam godina. Imala sam u razredu učenika kojem je bio dijagnosticiran teži oblik ADHD –a (Attention Deficit and Hyperactivity Disorder - Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje). On (nazovimo ga M. mada slovo veze s njegovim imenom nema) je bio vrlo inteligentno dijete, savršene logike, odlične sposobnosti zaključivanja i povezivanja, znatiželjnih, bistrih velikih plavih okica, ali brate, nije mogao biti na miru niti minutu.

Bilo ga je doslovce svugdje u učionici. Na klupi, pod klupom, na ormariću, ispod moje katedre, ležao bi preko dvije, tri, četiri stolice, dopuzao bi mi pod noge, ustajao bi i šetao i sve to usred nastave. Vrpoljio se kao da mu je na stolici posuta kila čavala. Šetala sam ga po učionici: slala sam ga brisati ploču, dijeliti bilježnice, skupljati zadaće, pogledati na vrata je li netko kucao, a u trenutcima njegovog prevelikog nemira ponekad bismo jednostavno otišli na hodnik ispred učionice, ja bih ostavila otvorena vrata da vidim ostale učenike koji su dobili nešto za raditi, a moj M. bi dobio zadatak da se istrči. Sjela bih pred vrata učionice usred sata i jednim okom pratila što radi razred, a drugim gledala M. kako sprinta po hodniku škole gore – dolje, gore – dolje, sve dok se ne bi 'umorio' i rekao 'E, sad mi je dosta!'.

Taj umor je kod njega bio kratkotrajan, jer, iako bi bio 'istrčan', bio bi dovoljan i najmanji zvuk 'kojem nije mjesto u učionici' da njemu pozornost odleprša, kao leptirić s cvijet na cvijet. S takvom koncentracijom zlatne ribice, moj M. nije uspijevao u školi skoro ništa napraviti, a pola mojih predavanja nije čuo.

Zbog problema s kralježnicom imala sam u učionici pilates loptu i kad god bi osjetila zamor ili bolove na njoj sam sjedila. U jednom naletu M.-ove hiperaktivnosti, prezaposlena da ga šetam ili vodim na 'trčanje' palo mi je na pamet da ga posjednem na svoju loptu. Da, malo rizično, ali jedino tada moguće rješenje da ostalim učenicima osiguram kakav – takav mir.

M. je taj dan 'ubio Boga' u lopti. Skakao je po njoj, valjao se, klečao na njoj, nema što joj nije radio. Svidjelo mu se. Za idući smo dan dogovorili, da sad kad je sve isprobao što može s loptom raditi, da sjedi na njoj za vrijeme nastave i kad osjeti nemir i potrebu za kretanjem neka samo lagano skakuće.

Drugi dan je u učionici bilo škrip škrip škrip tup tup toink toink toink, M. je skakutao do te mjere da bi čovjek lako dobio morsku bolest gledajući ga kako ti ispred nosa ide gore – dolje, ali taj dan je u školi sve napravio, slušao je, nije uznemiravao ostale učenike. Jupi, hura, 1:0 za mene!

I tako je sve počelo

Nakon M., loptu su htjeli i drugi učenici. Svi su znali kakav poremećaj M. ima, ali svidjela im se ideja sjedenja na lopti. Dozvolila sam im i već za nekoliko dana veći dio učenika donio je svoje lopte.

No, tada je moje korištenje pilates lopti u učionici bilo u pelenama, nisam bila baš svjesna da su lopte preveliki izazov za tako malu djecu (treći razred) i nisam poduzimala preventivne mjere (odlazak na satove TZK s loptama gdje s loptama u dvorani mogu raditi što ih je volja) pa se dogodilo nekoliko incidenata pod odmorima zbog kojih su lopte morale biti zabranjene.

M. je završio na Ritalinu, a ja si ni danas ne mogu oprostiti što mu nisam omogućila da ga umjesto Ritalina smiruje lopta, barem dok je bio kod mene u razredu.

Čovjek uči na greškama

U sljedećoj generaciji, prije četiri godine, već sam bila starija, iskusnija, pametnija. Nisam imala ni jednog ADHD – ovca, ali sam ipak učenicima dozvolila sjedenje na pilates loptama. Zašto? Eh...

Jeste li ikad probali sjediti 4 do 5 sati na tvrdim stolicama u učionicama, koje su vam ili preniske pa su vam koljena među ušima ili su previsoke pa lamatate nožicama po zraku, a zimi su često ledene? Niste? Niti nemojte! Čak ni dobro 'futrirane' pozadine ne mogu bez posljedica odsjediti par sati na tim stolcima (usput rečeno, na sjednicama koje se održavaju u učionicama ne jedna učiteljica je ostavila skupe čarape na otkrhnutim rubovima školskih stolaca za mučenje), a zamislite onda našu žgoljavu dječicu kako tiskaju svoje malene sjedeće površine na tim ledenim i tvrdim stolicama.

E to je bio jedan od razloga zašto sam i prije četiri godine klincima dozvolila sjedenje na loptama. Ovaj put sam bila zaista pametnija pa smo povremeno uzimali lopte i s njima išli na satove TZK gdje su loptama radili što ih je volja, bacali su ih, ritali, šutirali, gađali gol, ali i vježbali pilates vježbe.

I u učionici je po tom pitanju bio mir. Znao se red: s loptama se igramo na TZK, a u učionici služe samo za sjedenje (i eventualno rastezanje pod odmorima). Djeca samo trebaju jasne upute i dogovor kojeg će se sve strane pridržavati. Jednostavno je.

Malo pomalo uvidjela sam i da klinci na tim loptama izbacuju iz sebe stres. Po intenzitetu skakanja na lopti vidjela bih koliko je tko pod stresom, koliko ga je strah ili je uzbuđen. Ukoliko su stres ili strah bili jačeg intenziteta, i skakutanje je bilo jače. Dvije godine su me pozorno slušali svaki put kad bih im nešto objašnjavala, tumačila, ali uz lagano skakutanje na lopti. Prestali su neki i gristi nokte. Lopte su nam bile donijele jednu sasvim novu dimenziju rada u razredu, disciplinu i samokontrolu. Samo sam ja redovno prije interpretacije nekog književnog djela uporno govorila 'A sada se naslonite i slušajte'.

Kotač se pokrenuo

Opisivala sam tada, prije četiri godine, svoja iskustva s loptama u razredu na svim mogućim stranama, u medijima i na portalima, pročulo se to diljem Lijepe naše, a i šire. Javilo mi se mnogo kolegica koje su prihvatile ideju i usrećile svoje učenike loptama. I sve je više kolegica koje uvode lopte u svoje razrede. Jako sam sretna zbog toga.

I sadašnja moja generacija sjedi na loptama. Uvedem ih u trećem razredu kad su klinci već ozbiljniji i savjesniji. Toinkaju oni, škripe, migulje se na loptama, kleče, svašta rade, ali slušaju i rade svoj posao. Dolaze zadovoljniji u školu i odlaze manje umorni iz nje.

Kad su mi djeca sjedila na stolicama, ne jednom sam 'skupljala zube' i brisala raskrvavljene nosove zbog pada nakon klackanja na stolici i udaraca glavom o klupu. S lopte mi još nitko nije pao.

Nisu stvari uvijek onakve kakvima nam se čine

Da, najčešće gunđam u kolumnama. Prigovaram na ovo ili ono. I to uglavnom s pravom i pokrićem. Ali, ma što tko mislio, moji učenici su moja djeca. I učinit ću sve što mogu da im u školi bude dobro, da im u školi bude zanimljivo, da im u školi bude lijepo i da nauče i da znaju. Jer i kad budu imali (kao sad već neki) i 35 godina, oni će i dalje biti MOJA djeca. I zato gunđam. Jer želim da mojim učenicima škola bude mjesto kamo će rado odlaziti.

Voli vas vaša učiteljica – zmaj. Toink. Toink.

Suluda teorija: Leonardo DiCaprio kriv za najveći oskarovski gaf u povijesti?