Da ne povjeruješ, 2017. godine mi imamo problem 'lidlića'!

Da ne povjeruješ, 2017. godine mi imamo problem 'lidlića'!

Uopće nije teško pronalaziti teme za kolumnu koja se isključivo bavi tematikom školstva i svega oko njega. Iz dana u dan iskaču ideje, događa se nešto novo, nadovezuje na staro, čitaju se kojekakve izjave, planovi, skandali.

Za današnju kolumnu bijah u trilemi: obraditi 'lidiliće', preporuku mladima pravobraniteljice za djecu da spašavaju živu glavu i zdrav razum i kidnu u inozemstvo prvom prilikom ili se osvrnuti na  stavove dijela prosvjetara oko prihvata djece migranata, izbjeglica i tražitelja azilanata.

Krenimo od vrućih 'lidlića'.

Lidlići i ostali bombastični naslovi

Vrijeme radnje: dvadeset i prvo stoljeće (brojkom: 21. stoljeće).

Mjesto radnje: slobodna, demokratska, neovisna, sekularna, suvremena Republika Hrvatska.

Zabrinjavajući sadržaji, vrišteći naslovi po portalima na internetu: 'Kako najmlađima objasniti da neka djeca nemaju za brendirane tenisice ili mobitel?', 'U splitskim vrtićima djeca se rugaju vršnjacima nazivajući ih – lidlićima', 'Nije sramota biti siromašan, sramota je ne činiti ništa da se to promijeni'.

Pa dalje... 'Pravobraniteljica poručila djeci: Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira'.

Pa vraćanje u srednji vijek: 'Djeca ne moraju učiti ono u što njihovi roditelji ne vjeruju, dužnost majke i oca je odgajati ih kao domoljubne osobe'.

I tako dalje i tako dalje i tako dalje.

Ponovno se prisjećam pokojnog Mladena Delića i ponovno ponavljam njegovu čuvenu frazu: 'Ljudi moji, je li to moguće?'

Provjeravam na kalendaru: jest, fakat je godina dvije tisuće sedamnaesta (brojkom: 2017.), nisam promašila ni godinu ni stoljeće. Teško mi je povjerovati da se u suvremenom svijetu, u modernoj i razvijenoj Europi, kojoj kao i Hrvatska pripada, događaju takve stvari, na internetu i ostalim medijima iščitavaju takvi naslovi ispod kojih su teško probavljivi tekstovi (ne zbog pisanja, već zbog tematike).

Lidlići i Kinezići i Secondhandići i KiKići

Možda sam neki čudni freak, snob definitvno nisam, ali fakat nisam u životu kupila ni sebi ni ikom svom ijedan odjevni predmet u Lidlu. Ne zato što to ne bih htjela, nego uvijek dođem na rasprodaju kad više nema mojeg broja. Ali zato obožavam i Kineske dućane i KiK.

Lidl, kineski dućani (dućan – ta riječ je turcizam, ali jednostavno se ne mogu prisiliti napisati Trgovina kineskom robom) koji su preživjeli, second-hand trgovine, KiK i slično idealna su mjesta za odjenuti svojeg mališana koji raste kao gljiva poslije kiše.

Kupovati brendiranu odjeću klincu do tinejdžerskog doba je čisto bacanje novaca. Rekli bi neki - preseravanje.

Kako bi dijete bilo dijete, njemu je neophodna dnevna doza prljavštine, zelenilo od trave na stražnjici, tjedna doza poderanih koljena, fleke od tempera na likovnom, ostatak majoneze ili kečapa na majici.

I onda ako kupiš normalnom klincu brendiranu majicu za par stotina kuna nisi snob, nisi lovator, nisi faca, nego si idiot.

Dakle, realno gledajući, ne treba se rugati onima koji kupuju dječju odjeću u Lidlu i na ostalim jeftinim destinacijama, jer oni zdravo razmišljaju makar kupovanje jeftine robe i značilo nedostatak novca, već se treba, ako se uopće ikome treba, rugati snobovlju koji ubacuje dijete u skupu fensi odjeću i onda vrište: 'Pazi da ne ugaziš u vodu / blato!' (Ima li, ma ima li išta slađe nego kad si malen pa sočno s dvije noge uskočiš u prvu lokvu, blatnu po mogućnosti, poslije kiše? Tko to nije doživio – nije imao sretno djetinjstvo!).

Na satu Likovne kulture dijete u skupoj odjeći suze roni, plače k'o monsunska kiša ako mu i samo mala kapljičica tempere ili tuša padne na skupu majicu jer zna da će mama dobiti slom živaca kad vidi 'uništen' skupi odjevni predmet.

Mali 'nelidlići' tužno stoje po strani dok se 'lidlići' bezbrižno igraju, valjaju po travi, po podu, padaju i dižu se puni flekica i poderanih koljena.

Halo, snobovi, kad učite djecu da se rugaju 'lidlićima', svojoj djeci zapravo uništavate zdravo djetinjstvo! Jeste li svjesni toga? Dopire li vam išta od sintagme 'sretno djetinjstvo' do vaših mozgova ili vam se ta sintagma zadržava isključivo u novčaniku?

Druga krajnost: ja sam siromašan i ponosim se time, 'alo narode pomagaj

Ima na netu i jedan brutalno realan tekst u kojem autor kaže kako 'ljudi ne shvaćaju da je hvaljenje vlastitim siromaštvom ili siromašnim počecima jednako glupo kao i preseravanje markiranom odjećom' ili 'nije sramota biti siromašan, sramota je uživati u tome, za svoj status kriviti druge i ne učiniti ništa da se to promijeni'.

I tako dalje. Neću navoditi autora, a ni izvor gdje se taj tekst može pronaći, no iako on na grubi i 'medvjeđi' način kritizira sve učestaliju pojavu 'hvalisanja' siromaštvom, ima u tom tekstu i istine. O, koliko istine!

Na prvo čitanje čovjek je sklon autora proglasiti čovjekomrscem, no ako se tekst pročita s razumijevanjem, eeee mici, ništa zapravo u tekstu nije sporno.

Može li itko osporiti ovo: 'Nažalost, hrvatski crony, rođački zameci tržišnog gospodarstva i kriminalna privatizacija čiji rezultat su propali giganti poput Agrokora u kojem je marketing vodila osoba što kao prvašić piše 'sumljam', majka su svih negativnih selekcija. Zato imamo strašno mnogo površnih glupana s puno paruštine. Za razliku od većine bogatih ljudi u današnjim meritokratskim, kapitalističkim društvima kod kojih je novac prosta nuspojava uspjeha kojem je prethodilo silno učenje i trud, u nas je novac isključivi cilj. A kada se postigne, potrebno ga je pokazati drugima.' (izvor: liberal.hr)

Najlakše je dići ruke od sebe i svega, sjesti u ofucanu fotelju u još ofucanijem dnevnom boravku, pozvati neku teve ekipu, posjesti pokraj sebe desetoro djece jedno drugome do uha i plakati u kameru kako si siromašan.

Nakon patetičnog i srcedrapajućeg priloga o siromaštvu i jadu takve mnogohrvatske obitelji, dobre će se duše, brišući suze suosjećajnice, uhvatiti računala i internetskog bankarstva i uplatiti određene svote na navedeni žiro–račun koji klizi po ekranu dok musava dječica skrušeno sjede u 'Lidlovoj' odjeći.

Tko će se uhvatiti telefona, bankovnog računa ili krenuti skupljati odjeću, igračke i školski pribor za tu obitelj? Bogati? Ni slučajno! Donacije i pomoć sakupit će oni koji isto tako nemaju bogznašto, jer zna se: 'Sit gladnome ne vjeruje'.

Da ne spominjem sad i druge nazovihumanitarne institucije koje pozivaju na što veći broj rađanja i zalažu se za zabranu pobačaja no nema ih u akcijama donatorstva i pomaganja potrebitima, ali to ovdje nije tema. Osim toga, bojim se spaljivanja na lomači.

Otvoreno za diskusiju

Treba li se svog siromaštva, koje je u Hrvatskoj sveprisutnije, sramiti ili se njime ponositi?

Smiju li roditelji pred djecom oblajavati njihove siromašne vršnjake iz razreda ili ih trebaju učiti empatiji?

Što biste vi rekli svojem djetetu o njegovom siromašnom 'lidlić' suučeniku u razredu?

Ili o učiteljici koja odjeću kupuje u kineskom dućanu?

O ostalim temama koje me svrbe još od početka kolumne drugi put, pretjerah za danas ionako. Pusa.

U Direktu nam je svirala najbolja hrvatska violinistica - mlada violinska diva Katarina Kutnar